Šetala je studentskim gradom. Prethodnog dana smjestila se u svoju sobu u smještaju za inostrane stipendiste i htjela malo da razgleda studentski centar. Bio je mnogo veći od studentskog grada u gradiću u kojem je živjela do prije tri dana. Okretala se oko sebe u pokušaju da upozna mjesto u kojem će da boravi narednih godinu dana. Najmanje.
Već je bila zaljubljena u to mjesto. Ili je to bilo samo njeno uobičajeno radovanje novom i nepoznatom? Nije znala. Skretala je lijevo i desno pamteći gdje se nalaze knjižare i sva mjesta koja joj se čine bitnim. Nosila je svoj voljeni narandžasti ruksak u koji je smjestila novčanik, mobilni telefon, rokovnik i spisak stvari koje su joj potrebne za početak školske godine.
„Baš se ponašam kao osnovnoškolac“, rekla je sama sebi. „Druga sam godina fakulteta, a još uvijek biram olovke, notese i sav školski pribor kao dijete“. Nasmijala se sama sebi na taj zaključak, dobro znajući da to neće u skorije vrijeme da se promijeni, da ona ima svoj pristup školovanju koji do sad nikad nije omanuo i da će da ga se drži dok god on bude „davao“ dobre rezultate.
pinterest.com
Misleći tako, ušla je u knjižaru koja joj se činila najbolje snabdjevenom. Bila je u pravu, u toj knjižari je mogla da nađe sve što joj treba. Kupila je knjige i sve sitnice koje su joj bile potrebne i pošla nazad. Skrenula je desno, onda opet desno, pa lijevo i… Nije došla tamo gdje je htjela. Počela je da skreće, orijentišući se samo pomoću logike koja je samo njoj bila i logična i razumljiva, ali joj nije polazilo za rukom da nađe pravi put nazad do svog smještaja.
Na jednom uglu vidjela je mladića, skoro ćelavog i sa naočalama kako u rukama drži knjigu istog naslova kao i jedna koju je ona kupila, zaključila da bi on morao da zna da je uputi i odlučila da ga pita da je uputi. Prišla mu je i obratila mu se na engleskom. Rekla je da je još nova ovdje, da još nije naučila da se snalazi u norveškim studentskim gradovima i da bi mu bila zahvalna ako bi je uputio kojim putem da stigne do smještaja za inostrane studente. Odgovorio je da je i on novi tu, ali da baš idu u istom pravcu jer je i on u smještaju za inostrane studente i da može da joj pokaže put. Mila je pitala svog slučajnog poznanika odakle je. Kad je čula njegov odgovor iznenadila se i obradovala.
„Kako je svijet mali. Ja sam samo sa druge strane rijeke“, rekla mu je, a on se onda predstavio:
„Ja sam Petar, drago mi je… Nisi mi rekla, kako se zoveš?“
„Mila Gavrilović, soba 753.“
Nasmijao se.
„Pa dobro, komšinice. Ja sam 853, to je samo jedan sprat iznad. Unaprijed obećavam da ti neću skakati po glavi ranom zorom.“
Sad je na Milu bio red da se nasmije.
„Definiši ranu zoru.“
Petar se nakašljao.
„Ako nema ranih jutarnjih predavanja onda osam, pola devet.“
Mila je samo odmahnula rukom.
„Meni je to već podne.“
Autor: Milica Galić
