Izblijedit će sva ova rana jutra kad mogu polubudna da se okrenem i rukom te dohvatim na drugoj strani kreveta… i mirna zaspem.
Izblijedit će i ove večeri kad možemo pod istim komadom neba da ležimo i gledamo u zvijezde i raspredajući kako smo mali i kako smo ništa.
I zagrljaji, oni čvrsti, veliki najsigurniji na svijetu.
I pogledi oni što se oči cakle od njih.
I osmijesi koji znače sve bez da iko pisne.
I smijanje nekim forama sve dok suze ne krenu uz rečenicu : „Koja si ti budala!“
Najbolja budala.
Izblijedit će od kilometara.
I od chata, skype-a i nemanja tvog mirisa u zraku oko sebe.
Od kofera, autobusa, pakovanja i bacanja stvari po sobi kad spopadne muka od istog.
Od kontanja kad će kraj naganjanju po svijetu.
Od pokušaja da riječi budu makaze koje skrate kilometre.
I moraš da klikneš neki refreš nakon što ulijepljen hiljadukilometarskom vožnjom pozvoniš na vrata i kažeš: „Aj smrdim!“, dok te ruke grle.
I refrešuješ se nekom običnom jutarnjom kafom dok pričaš i gledaš i dotakneš rukom da znaš da je stvarno tu i da možeš da pričaš u plus beskonačno sve i ništa jer te neko sluša.
I moraš da klikaš jer nam je eto život na klik, jer smo sad kao u svijetu odraslih gdje se klikanje i druge gluposti podrazumijevaju…
Ali gdje još uvijek znamo da treba da kliknemo na osmijehe i fore i cakleće poglede!
Autor: zelenislon
