Živimo u dolini
bezimenih vještaka
koji svoju magiju rasipaju
na srca ljudi prečistih
za njihov standard.
Živimo na izgubljenom kontinentu
jer smo se, jednom davno
izgubili u slogovima ljubavi
i dugim poljanama kose
osobe koju smo bezbrižno voljeli
sa tisućama briga u glavi.
Živimo i tjeramo smrt
u kutak vlastite sobe
rezerviran za plač
dok sebi pripisujemo
nebeski tepih i svaku zvijezdu
koja je nastavila sjati
čak i kad su nas ostavili
oni najbliži.
Živimo u trubama tužnih jazzera
koji na šanku naručuju
čaše nečije ljubavi.
Rastavljeni u dijelove
nadamo se da ćemo usnuti
u neizgovorenom miru
koji se može samo osjetiti
i ne stane u riječi za tebe
za nju
ni za koga.
Tko je rekao da nije moguće
utopiti se u vinu
pa preživjeti?
Živimo za prave stvari i
za neporecivo pogrešne osobe
ali živimo
okrečući leđa
svakoj pogrešnoj osobi.
Svakog jutra pred ogledalom
udišemo sreću u vlastiti odraz
vlastiti osmijeh
vlastiti kontinent
gdje je užitak biti pomalo izgubljen.
Autor: Emanuel Mancho Srpak
