Naučila sam tokom života da se ne osvrćem na prošlost, pogotovo ne na one tužne momente života. Ali ipak, desi se da me neka knjiga, fotografija, a najčešće pjesma vrati u to “zaboravljeno vrijeme”, u prošlost. I onda sam “gotova”. Gotova u smislu da me opet boli na onom istom mjestu gdje ne treba da me boli.
Čovjek se zavarava da je “preradio” neke teške trenutke, a onda ga jedna pjesma poljulja i sav onaj trud zaborava istopi se kao lanjski snijeg. Vrati te jedan stih baš na ono isto mjesto koje je duša godinama pokušavala da zakrpi. Vidim sebe u tim slikama koje prolaze, ali nema života, JA sama bez života.
Zašto?
favim.com
Moje jedino objašnjenje bi bilo da dok živimo ne vidimo život, on prolazi pored nas. Malo je onih koji su mogli da vladaju žvotom, da tjeraju život, a ne on njih. Ja ne spadam u te malobrojne.
Zaboravljamo da je život jedna iskrivljena slika življenja. Pored stvarnog života imamo mi još i naše želje i naša htijenja. I na kraju ponovo shvatimo da je sve privid. Ljepota, sreća, ljubav… ili su varke ili su zamke. Tri stvari koje se sreću na čovjekovom putu. Ginemo za njima, živimo zbog njih, imamo ih, a nemamo. Između postanka i nestanka sve tri, dijeli nas samo jedna tanka nit.
Tako je i između sadašnjosti i prošlosti. Mislimo da smo preradili sve naše boli, da smo postali jaki, a onda nas samo jedan mali stih vrati u košmare mraka. Ali život ide dalje i to malo sjećanje ćemo ponovo baciti u ćošak prošlosti gdje mu je mjesto. Život ponovo teče onim svojim tokom življenja. Prolazi ON pored nas, mi uskačemo u njega kao u zadnji vagon brzog voza, dok ne dođe slijedeća stanica. Mislimo da smo krojači svoje sreće, a ne znamo hudi da nam je sve zapisano gore još dok se nismo ni rodili. Moramo biti sretni ako uspijemo staviti jedan mali šav na porub našeg života.
I tako sve ukrug: vozimo, se, živimo, misleći da smo sretni i vladari života i tijela. Do trenutka dok ne sklopimo oči. Tada se konačno vraćamo našoj duši.
Autor: Nada Golić
