Zima se navikla na mene osunčanu, a ni meni nije strano, inje čvrsto zaljepljeno za moje prozorsko staklo. Oštra je, ne pita za kolateral; “Ništa osobno, veli, uvrijeđena tračcima moje topline, pokušava mi slomiti duh i obojati me u nijanse plave, ljubičicama u mojim očima ugušiti mirise proljeća. Ne zna zima da se ja ne bojim hladnoće i da nisam od onih što su osjetljive kože pa se brane od nje zastrašeni, umjetnom vatrom, dekama i pletenim čarapama.
Zimo, plešem po tvojim otiračima bosih nogu, poigravam se, sa smješkom na licu, tvojim izaslanicima što me golicaju u namjeri da slome moj duh, ne znajući da se ne plašim svih koraka koji demonstriraju lažnu nadmoć.
Znaš li zašto si zimo, nešto čega se ne plašim?
Zbog tvoje prolaznosti; sve što u sebi krije namjeru da naškodi, ima svoj završetak,
Nikada sretni.
Od hladnoće, ionako, nikada nisam doživjela poraz.
Autor: Aks ◊ Izvor fotografije: unsplash.com
