Zezanje

Napolju je padao sneg.

Pokazao mi je da uđem, zatvorio vrata za nama i rekao da moram da naučim da se zezam.

Jer kad mi vrti kosu između prstiju, struk između dlanova i svet između galaksija, to se zezamo, rekao je. Dok ne stane sneg.

U podne sa čajem koji ne podnosimo, popodne sa filmovima koje ne odgledamo, uveče sa ćebetom koje je večito kratko za dvoje koji ne umeju da spavaju na istom boku. Zezamo se.

Na zaleđenoj terasi. U kuhinji koja miriše na cimet i čokoladu. U kupatilu punom pare. U sobi punoj dima, muzike i našeg smeha, zezamo se.

Zezamo se između njegovih satova i mojih minđuša, između njegovog piva i mog vina, između njegovog izležavanja i mog đuskanja, između njegovog vrata i mojih usana. Kad me razbuđuje da ne zaspim do osam ujutru, i kad ga budim da ustane u osam ujutru, zezamo se.

Kad zovu anketari pa ih foliramo da ja imam tri, a on sto tri godine, ili kad mu kažem da nisam gladna, pa on poruči kinesku sebi, a ja mu pojedem pola – zezamo se.

Zezamo se kad me plaši smakom sveta, androidima koji će uništiti čovečanstvo i crnim rupama koje jedu Zemlju za užinu. I kad me greje duksom, radijatorom i rukama, a za ručak sprema makarone, i iz kuhinje dobacuje da će me ovaj put iz zezanja išutirati u sneg ako zaspim na pola filma.

– Ako ne prestane sneg, kad prestaje zezanje? – pitala sam između dva zalogaja.
– Ne mora da prestane. – rekao je nasmejano – Samo treba da budemo pametni.
– Je l’ ti ja delujem pametno? – dodala sam ozbiljno.

Rekao je da se ne bi zezao sa mnom da ne misli da sam pametna. Rekla sam mu da je optimista. Prekorno me je pogledao i rekao da ćutim i jedem, pa sam ćutala i jela i kroz trepavice proučavala sve nervozniji hod i sve češće otresanje cigare.

– Ovo sranje još ne staje. – promrmljao je.
– Nema veze, ja svakako idem. – spustila sam viljušku u prazan tanjir i poslala nogama komandu da se pokrenu.
– Možeš da probaš. – prostrelio me je pogledom i zalepio za stolicu.

Rekla sam mu da se previše mršti. Rekao je da mu se čini da ima razloga. Onda se ućutao i pustio film. Bio je toliko mračan da nisam mogla da zaspim. On je njoj govorio odvratne stvari, ona je njemu rekla da ga voli. Onda ju je on udario, pa bacio na krevet. Kad su se probudili ponovo su počeli da se svađaju. Ovaj put je ona njemu govorila odvratne stvari, a on urlao kako je voli. I razbijao sve po kući. Ruke su mu bile krvave.

– Eto, tako je to kad se ne zezaš. – rekao je – Ljubav i te munje.
– To nije ljubav. – rekla sam – Ne mogu da gledam to, isključi.
– Ne budi glupa, nemaš pojma! – viknuo je.
– Ti nemaš pojma! – viknula sam i ja i skočila iz kreveta.

Navukla sam svoje pantalone, bacila njegovu duksericu i zalaufala se u kupatilo. Skupila kosu, stavila kapu, kažiprstom u ogledalu upozorila sebe „Nećeš plakati, idiote“, i izašla u hodnik gde sam se obula dok je i dalje ležao.

Pitao je gde ću.
Rekla sam mu da ga baš briga.
Pitao je šta mi je.
Rekla sam mu, vrlo glasno, da je glup.
I nešto tiše, da sam se zaljubila.

– Pf. To je sve samo ne zezanje… – razočarano je promrmljao.
– Znači – nasmejala sam se preko ramena – Baš sam te zeznula, a?

Izašla sam, zatvorila vrata za sobom i rešila da prestanem da se zezam.
Napolju je padao sneg.