Žeđ je nešto najgore što može da ti se dogodi. Čovjek može da osjeti žeđ za vodom, vinom ili ne znam ni ja čim, ali to u krajnjoj liniji nije ni važno. Žeđ o kojoj ja hoću da pišem je, u nekim momentima, jača od svih drugih. Biti žedan nečijih usana. Žeđ za nečijim usnama je, u isto vrijeme, i slatko, prijatno osjećanje, a u nekim momentima bolno, previše bolno da se izdrži. Kao zaleđeni nož od srebra, zaboden u srce. Ona u nekim trenucima prevazilazi granice želje i žudnje. Prerasta u iskonsku potrebu. U tim momentima žeđ je tolika da preraste u konkretnu potrebu za nekim. Ide do te mjere da želimo baš te, određene usne. Ne bilo koje, i valjda nas baš ta platonska veza razlikuje od životinja. Kad više nije u pitanju prosto kanalisanje požude, produžavanje vrste, već samo postojanje kosmičke veze između dvije duše. U takvim trenucima, nečije usne su ti potrebnije nego voda. Baš te nečije usne budu tvoja voda. Te iste usne ti budu i vino i med i droga…Opiju te toliko da ne znaš ni gdje si pošao, ni gdje si došao, ni da li si uopšte pošao ili došao. Ne znaš ništa. I med su ti. Slatke. Dok ih ljubiš, dok ih udišeš, kroz vene ti struji neka slatka toplina, taman da otopi onaj zaleđeni nož što ti je zaboden u srce za vrijeme čekanja. I droga su ti. Ni ne shvataš koliko. Što ih više ljubiš, više ti trebaju. Potpuno nesvjesno, njima se truješ, a od tog otrova, te zarazne, slatke ovisnosti živiš, postojiš, dišeš samo da se truješ još duže. Da ih udišeš još malo.
Autor: Milica Galić ◊ Izvor fotografije: pinterest.com
