Jer sam prvi put otišao spavati ranije
i shvatio da ne mogu zaspati.
Jer si bolja od cigarete.
Bolja i od ljudi.
Jer obično zaspim tek u jutarnjim satima
češkajući jastuk koji se pretvara da je tvoj vrat
prstima desne ruke.
Jer imam ruke a ti imaš tijelo
gladno zagrljaja.
Jer znaš da grunge
podsjeća na suho lišće, lješnjake i
kultne filmove iz 90-ih.
Jer znaš da svojim pjesmama nikada nisam
upotpunjivao vrijeme;
želim ga srušiti da živimo bezvremenski.
Jer kraj tebe svoj temperasti osmijeh
ne skidam sa usanjanog obraza i
uvijek kad se gledamo
dva svemira spajamo
u jedan.
Jer ljubav od nas
neće tražiti ništa pa
mi moramo pronaći nju.
Ljubav se neće pronaći
na dnu zelene flaše
iza šanka
u osnovnim klišejima ili
u strancu na ulici.
Ne,ljubav će najprije doći do tebe i
sakriti se u uvojak kose
koji će te bezobrazno bockati u oko
a ja ću biti tamo
da ga premjestim iza uha.
Ljubav će se smjestiti
u moje uši i činiti da
se okrenem svaki put
kad začujem tvoj glas.
Ljubav će mi sjesti na prsa i utrkivati se sa srcem.
Ljubav će nam dopustiti
da je natrpamo u pjesmu koju ćemo
barem stotinu puta
otpjevati zajedno
ne znajuć za to.
Ljubav će povremeno govoriti umjesto nas
kad nam suze utišaju jezike.
Ljubav će dopustiti da
na tvojim usnama
poljupcem ispišem abecedu strasti.
Ljubav će nam dopuštati štošta;
samo ako si dopustimo ljubav.
A ako jednom sakupi kofere i
nakratko nas ostavi
imati ćemo dovoljno ljubavi
da ono što ostane nazovemo ljubav.
Autor: Emanuel Mancho Srpak
