– Možemo li kupiti sladoled?
– Možemo.
– Možemo li poslije toga u park?
– Možemo.
– Možemo li poslije toga da navratimo u pekaru da kupimo kifle?
– Možemo.
– A zašto u tebe sve može!?
Mali ljudi imaju puno pitanja koja nikad ne čujemo. Mali ljudi imaju uvijek, ali baš uvijek najbitnija pitanja.
Zašto ne čujemo da smo pretvorili naš svijet u hrpu “ne može”, pa čak i njima. Ne može ovo, ne može ono.
Zašto?
Veliki, kad dobiju pitanje “Zašto?” dobiju i krunicu po kojoj znaš da ni oni ne znaju zašto i onda ispale dva najgenijalnija rješenja do kojih dođu u tom momentu.
Prvo: “Zato!”
Drugo: “Zato što ja tako kažem!”
Ne znam da me ikad išta, od trenutka kad sam počela tražiti objašnjenja svojim “Zašto?”, izuvalo iz cipela kao to odraslo bespomoćno “Zato!” koje nije ostavljalo mjesta daljoj konverzaciji, ali je ostavljalo more frustracije u dječjem mozgu koje je samo htjelo znati zašto nešto može ili ne može ili se mora.
Ne znam koliko veliki ljudi slušaju male, jer većinom zaborave koliko su mali sposobniji od njih samih kad je u pitanju življenje.
Možda je kvaka u tome, da sljedeći put kad poželimo nešto učiniti ili ne učiniti ili kada pomislimo da nešto moramo ili ne smijemo, pustimo “malog ljuda” u nama da nam postavi jedno “Zašto?”.
Autor: zelenislon
