Zadrži kusur!

– Gde ti je frajer?
– Nema frajera.
– Znao sam.
– Ajde skloni se.
– Ne, stvarno, stvarno sam znao.
– Šta si stvarno, stvarno znao?
– Pa da nema od toga ništa. Da bi ti imala frajera, mora i frajer tebe da ima. A ti se ne daš imati tek tako. – konstatovao je.

– Znači, problem je u meni? – podigla sam obrvu, spremna za rat.
– Zapravo, problem je u tome što uvek ima onih koje se daju imati tek tako. – iskezio se u svoj svojoj mudrosti – Pa što da se neko emotivno troši ako ne mora. Nismo mi devojčice pa da radimo na sanjarenja u mraku. Mi smo odrasli muškarci.
– Znači, moj je problem što sam devojčica? I što sanjarim?
– Da. I u tome što katastrofalno kuvaš. – patosirao me je, pa pokupio i odveo na toplu čokoladu. Kao pravu devojčicu.

Sedeli smo na tom jednom sedljivom mestu, srkutala sam svoju čokoladu i igrala „Čoveče, ne ljuti se“ sa svojim mislima. Malo sam jela ja njih, više su jele one mene. Jer nikad nisam pobeđivala u „Čoveče, ne ljuti se“.

– Vratiće se. – rekao je kad mu je dosadilo da ćuti i sluša kako srčem.
– Ma daj. Šta ima da se vraća.
– Ne znam, da sam on, ja bih se vratio.
– Pa ti si budala.
– Svi smo mi budale kad do toga dođe. Ako je nešto ostalo iole nepotrošeno, to se mora istrošiti. Ako ništa, mora da se vrati kusur.
– Veruj mi, ja sam potrošila sve što sam imala. Kusura nije ni ostalo. – nasmejala sam se u svoju šolju.
– Pa ti možda jesi… Al’ mene bi recimo uvek kopkalo ono što nemam. Više nego sve ono što sam ikad imao. I uvek ću hteti da gledam, pa makar iz prikrajka, šta sam propustio.
– Izvini, ali to je jadno.
– Pa da, ali kako drugačije da probaš da dokučiš je l’ trošenje vredelo ili ne. Je l’ možda ipak moglo nešto ili…
– … ne može ništa. – zaključila sam.

I tu je pao dogovor. Ili ćemo se emotivno stabilizovati do tridesete, ili ćemo drugarski odgajati usvojenu decu. Jer smo prerasli druge šanse i jer nismo sigurni jesmo li spremni za još neku prvu. Jer gadna je stvar to sa emotivnim trošenjem.

Nikad ne možeš biti siguran da investiraš u pravu stvar.

Koliko god investicija iz tvog ugla bila ozbiljna, što se više nadaš da će joj neko persirati i ceniti tvoje vreme, to je veća šansa da ne preživiš taj emotivni rolerkoster.
Jer svet je uvrnuto mesto.
Ljudi idu okolo i troše se na svašta. Na svakakve ne-osobe.
Na neizvesne, neodlučne, neiskrene. Nesigurne, nepoverljive, neprikladne. Nepopravljive.
Na naizgled odrasle, suštinski nedorasle.

A ne treba.

Ne treba da se trošiš na svašta.
Pogotovo kad svašta ne donosi ništa što ćeš sutra želeti da zapamtiš.

Ako treba da se trošiš na nešto – uveri se da imaš razlog.
Da to nečemu vredi.
U suprotnom, nećeš imati šta da potrošiš kad zaista bude vredno… i biće ti žao.
Jer oni vredni trošenja zaslužiće više od polovnih ostataka.
Zaslužiće celo i zaslužiće sve.
A oni drugi…
Nek zadrže svoj kusur.