Nekada davno, iza sedam ormara i sedam plakara, u ko zna čijem podrumu, bio je jedan Ćošak. Ćošak kao i svaki drugi, reklo bi se.
Međutim, ljudi nisu znali, a i kako bi znali kad u taj podrum godinama niko nije ni zavirio, da u tom ćošku žive paukovi. Pretpostavljali jesu da je u podrumu mračno i da po ćoškovima žive paukovi, ali, ono što oni nisu znali jeste da paukovi u svojoj osmonogoj svijesti nemaju iskustvo o ljudima. Većina sadašnjih generacija paukova u Ćošku o ljudima je znala samo iz strašnih priča koje su im roditelji pleli od preostalih niti novog paučinastog doma. Prva generacija paukova je u Ćošak doselila još prije rata, kad je podrum bio skladište poznate fabrike namještaja iz kojeg se, ako izaberete pravi ormar, moglo otići u kuću sa nekoliko kućnih ljubimaca, u veterinarsku ordinaciju ili, ako ste baš srećan pauk, na neku farmu gdje se uzgajaju krave i gdje muva ima ,,na izvol’te”.
Ali, kako to u tužnim pričama obično biva, desio se rat, fabrika je zatvorena, skladište zaboravljeno, a pauci počeli da vjeruju kako je njihov Ćošak cijeli svijet, kako izvan njega nema ništa i kako sve one skalamerije i služe samo da oni među njima do mile volje razapinju mreže.
I tako, plela je jedna baka pauk ljuljašku na kojoj se njena unuka ljuljala i usput joj pričala priču koju je čula od svoje bake, koja je, opet, čula od svoje bake, ova od svoje majke i tako unazad, sve do ko zna kojeg paučjeg pokoljenja koje se sjećalo ljudi. Djevojčica pauk u ljude nije vjerovala, ali je, iz poštovanja prema baki, slušala.
Baka pauk je svoju priču vezla od tananih niti, namijenjenih za priču strave, dok je plela neku pomoćnu mrežicu, naizmjenično u klot i u frket.
Kao, bila je nekad neka ženka čovjeka koja je tu dolazila svakog drugog dana. Ona je svaki put rušila kuće paukova nekom šarenom spravom koja je bila napravljena od neke šarene i debele paučine. Ženka čovjeka je pravila neke čudne zvukove dok je vitlala tom nekom šarenom paučinom. Po pričama koje je baka pauk čula, taj zvuk ljudi prave kad su radosni. Radost je valjda osjećanje slično onom kad se u mrežu uplete velika muva. Prema legendi, nisu se paukovi plašili ženke čovjeka kad je goloruka, samo kad je naoružana spravom sa šarenom paučinom. Tom spravom je rušila sve njihove mreže, i stare i nove, i raskošne i skromne, i pažljivo izvezene i one brzo sklepane. Baka nije mogla da se sjeti, ali misli da se sprava zvala graško. Ili mraško. Ili tome slično.
Autor: Milica Galić
