Ona tiho zalijeva cvijeće
U usnoj šupljini mumlja
Cheta Bakera (jazz i tuga)
Istinski je sretna
No cvijeće ne cvjeta
Dan il dva
Moli strpljenja
U njenom vrtu nalik Edenu
Ceremonija života
Nitko tajnu ne zna
Nitko tajnu ne zna
Samo ona
Cvijeće još nije
Do površine niklo
Samo kamenje kruto
Za dan il dva se diglo
Pod nebo ona pada
Vidi, oblak stiže
Svakom novom nadom
Kišne kapi su joj bliže
“Rasti će” – pomisli – “moje cvijeće”
Punih dva dana
Ne prestaje kiša
Ona s usklikom se budi
Jutrom popije čaj
Pričeka do podneva
A podne joj zaprijeti
Još nigdje cvijeća nema
Sad već ludi
Nekad zdrav, razum gubi
Nitko ne shvaća
Nitko, od svih tih ljudi
Zašto crnu vjenčanicu
Na sebe oblači
To su snovi, dobri ljudi
Samo snovi, više ništa
Njen mladoženja sa sjekirom u ruci
U vrtu ni jednog cvijeta
Kakva to je samo scena!
U rajskom vrtu
I dalje sanja
Jedna uvenula, preminula žena
Autor: Emanuel Mancho Srpak
