Četvrtak. Časovnik pokazuje 6.30 i budilnik počinje da zvoni. Četvrtkom uvijek imam želju da ga razbijem, ali joj se svaki put uspješno oduprem i ustanem iz kreveta. Lagano ustajem. Bose noge dodiruju hladan pod. Kontakt između stopala i poda me razbuđuje u sekundi. Obuvam papuče i idem u kupatilo. Umivanje, pranje zuba, brijanje… Gledam svoj odraz i po ko zna koji put zaključujem da nisam ništa posebno. Svijetlokos, obrijan, plave oči, ispijeno lice… Nisam poseban. Vraćam se u svoju sobu i polako počinjem da se oblačim. Navlačim farmerice i prvu košulju koju sam našao. U dnu ormara – kutijica. U njoj pet upaljača. Svi različiti. Zakopčavam košulju, obuvam se, uzimam svoju torbu i žurim na posao. Prije posla ću da popijem kafu u baru preko puta zgrade u kojoj radim.
Ima nešto neobično u vezi sa mnom, ipak nisam toliko običan. Ne mogu da vidim lica ljudi sa kojima sam. Ni lica svojih roditelja, ni braće, ni sestara, ni rođaka, nikog. I oduvijek je tako. Zbog tog sitnog problema nikad nisam imao prijatelje, pa sam izabrao život među knjigama. Naime, radim u biblioteci. Tamo sam se sprijateljio sa likovima iz knjiga. Svi su oni moji prijatelji. I zlikovci i zločinci. I junaci i heroji. I kukavice i izdajnici. I miševi koji trčkaraju između polica sa knjigama. Oni me slušaju, ali ne razumiju. A i kako će razumjeti? Nisu svjesna bića. Mada, i njihovo nesvjesno slušanje je bolje od ljudskog, svjesnog ignorisanja. Ljudi su apsolutno svjesni, a neće da me čuju.
Mada, postoji i jedna osoba čije lice vidim. Zbog te osobe ja i sjedim u baru svaki dan u 10.00 ujutru. Zbog te osobe znam šta znači ljepota, mada, objektivno gledano, nemam s kim da je uporedim da bih znao da li je ona zaista lijepa. Već po navici pozivam taksi, govorim vozaču gdje da vozi i ćutljivo sjedam na zadnje sjedište. Nakon deset minuta vozač staje pred barom. Plaćam mu i izlazim. Kao i svakog dana ulazim, sjedam za sto u uglu i naručujem svoj crni čaj. U 10.15 dolazi ona i sjeda tri stola dalje. Naručuje kafu u velikoj šolji, crnu i gorku. Otpija prvi gutljaj kafe i svojim dugim prstima po ogromnoj tašni traga za upaljačem. Upaljač je svakog dana drugačiji. Uspješno ga pronalazi, danas je na tačkice. Pali cigaretu, povlači dim i ostavlja je u pepeljari. Tu će cigareta da dogori i ona će da zapali drugu, koja će proći isto kao i prva – ona će povući jedan dim, ostaviti cigaretu u pepeljari i cigareta će da dogori. Dok je posmatram želim da imam malo više hrabrosti pa da joj priđem i da joj kažem svoje ime, da saznam kako se zove ta ljepotica i šta to piše u rokovnik koji joj svakog dana pravi društvo. Možda bih mogao da joj vratim onih pet upljača u mom ormaru. Da, njeni su. Svakog dana ima drugi upaljač i svakog dana ga zaboravi. Ili ga jednostavno ostavi? Ko bi znao… Bilo kako bilo, gledam je kako zaneseno piše dok joj smeđa kosa pada po licu i pijuckam svoj čaj. Ona je praznik za moje oči. Znam da me ne primjećuje. Zašto bi? U njenim očima sam samo jadnik koji sjedi za stolom u uglu i pije crni čaj. Možda ni toliko. Ona ne zna da bih ja pristao da se rastanem sa likovima iz knjiga i da me moji drugari miševi napuste, baš kad sam ih naučio da jedu keks iz pepeljare, samo da malo razgovaram sa njom. Njoj to ne bi značilo mnogo, ali meni bi značilo sve.
Primjećujem da na desnoj ruci nema prstena. Pakuje rokovnik u torbu i pali treću cigaretu. Ova će šetati do njenih usana češće nego prve dvije. Popiće kafu tek kad se ohladi. Ja je i dalje samo posmatram. Divna je. Predivna. Danas ću joj prići. Da hoću. Otpijam poslednji gutljaj čaja, duboko udišem i spremam se da ustanem. U tom trenutku ona gasi svoju cigaretu, ostavlja novčanicu ispod pepeljare i odlazi. Opet sam zakasnio. Prokleto bilo sve moje razmišljanje. Pozivam konobara i plaćam svoj čaj. Polako ustajem i prilazim njenom stolu, uzimam upaljač na tačkice i odlazim.
Autor: Milica Galić ◊ Izvor fotografije: weheartit.com
