Meni uvijek kada je teško ja tebi pozvonim na vrata. A kada sam sretna… sjetim te se ponekad, nekad, i onda brzinom svjetlosti otresem misli sa jagodica na prstima, stresem se i zaboravim da postojiš. Evo me opet na vratima, pokisla i nesretna. Onda ležimo na podu tvoje sobe. Ugasiš svijetlo i pokazuješ mi fluorescentne zalijepljene zvijezde na tvom plafonu. Napravio si i mjesec, izrezao si ga i zalijepio. Isti je kao ja. Krivudav, tanak, i visi nepravilno na nebu. Prstom koji ne vidim pokazuješ mi Velikog medvjeda, Malog, i sve ono što tamo ima. Znam da lažeš i izmišljaš jer ni ti ni ja nikada ne znamo gdje je taj medvjed na nebu. Pričaš i onda me pitaš boli li me. Kažem da boli. Boli me kada ne postojiš. Znam da bi me ti volio da postojiš. Sigurno me ne bi varao sa drugim ženama. Gledali bi zvijezde i pronašli Mliječni put. Volio bi me i kada ne bih bila mlada i lijepa. Onda pustiš Lanu da pjeva. Ja ti kažem šta bi bilo da se ja pretvorim u pticu. Ti kažeš da bi to bilo kul. Vozio bi kadilak kroz pustinju Kolorada a ja bih letjela iznad tebe. Slušali bi Summer vine. Pronašli bi neko jezero i tu prenoćili. Stavio bi me u svoju jaknu pored sebe i spavali bi. Pitam te postoji li ljubav. Kažeš da postoji, samo da je često ne sretnemo jer uđe u pogrešan voz. Ili se na raskrsnici mimoiđemo. Da ti postojiš ovo bi bila ljubav, kažem ti. Pitaš me kakve imaš oči. Kažem plave baš kao nebo kojim letim. I kosa ti je plava. Lijep si. Imaš široka ramena i osmijeh u koji sam se zaljubila. Onda ćutimo. Nakon što mi čuješ srce pitaš me do kad mislim biti ptica. Ja kažem sve dok me nebo ne umori.
Kada se to desi sletit ću na suvozačko sjedište i pretvoriti se u sebe.
Bićeš gola.
Neeeeeeeeee.
Da, hoćeš. Ili misliš da ostane perje na tebi.
Ja kažem da ću imati bijelu haljinu i kaubojke.
Šašava si. A ja sam tvoj pinokio. Jednog dana ću da te i zaprosim…
Piše: Luna Hodžić
