Bejzbol palicom sam razbila sve po stanu, da ne bih tebe. Od zemlje sam te stvorila i oblikovala ali ne sa namjerom da se pretvoriš u smrtnog, običnog muškarca koji će lupiti vratima i ostaviti večeru na stolu i moje usne oblikovane u početak riječi. Trebala sam znati da će i Pinokijo da krene u istraživanje života bez mene, svog Đepeta. Tako je i bilo. Odmah si iz snova počeo da radiš sve da ti naraste nos.
I razbijam sve suvenire i magnete sa friždera. Trgam slike sa svih naših putovanja po svijetu. Lomim ploče bosim nogama i ostavljam krvave tragove po podu. Plačem od bijesa jer sam ti udahnula život da bi mi izgrebao srce. I umorna padam na koljena i grubim rukavom brišem sline i suze. I baš kao u snovima otvaraš vrata i pitaš me gdje želim da putujemo.
Želim u Šangaj!
Šangaj bejbi!
Smješimo se dok pakujemo stvari. Opet sam te vratila u snove. Tamo ti je mjesto. I opet su ti oči plave. I opet sam ptica dok sjediš pored mene dok letimo za Šangaj. Pitam te hoćemo li ići u one klubove gdje su karaoke popularne. Ili je to u moderno u Japanu? Svejedno. Otićemo i tamo ako poželim da pjevam. I dok avion slijeće stiskam ti ruku i osjetim da nisi stvaran i to mi se sviđa. Opet smo unwavering love…
Piše: Luna Hodžić
