Moj Asi već godinama leži prekriven mahovinom, beznađem, travom i blatom. On nema pojma koliko su neke daljine postale blizine i da zvijezde na nebu prave nova prostranstva. Ne zna koliko su i dalje lijepe zore u tom zaleđu i kako miriše vjetar koji dolazi u pravcu Velebita. More nikada ne može ostariti, ostaće poput nekog vječitog mladića. Nema pojma da ga sve češće vidim, sakrivenog u nekom drugom boemu, čistog i prkosnog srca.
Svaki put dok posmatram te snažne i velike ruke, kao da će zagrliti svijet i ugrijati dvije, tri planete. Onako kako je Asi samo znao i mogao u svakome trenutku svoje savršene nesavršenosti. Osjetim da više ne pamtim taj glas, korake i prgavi osmijeh u svakome trenutku. Čini mi se, kao da će svakoga časa izaći iz haustora neke kafane, zagledan u daljine ispred njega. U njegovim rukama je rasla umjetnost, ona što je pravila najljepše boje i čuvala sve te portrete života. Portrete koje treba tek naslikati i pružiti im novi smisao. Hiljadu puta od jutros posmatram to veliko i svojeglavo more, što zna za so i ništa drugo. Opet sam došla daleko od obale, pa tražim sve one puteve u nepoznato. Poput neke ptice, koja stoji na tankoj grani i nema toliko snage u krilima. Nema, a treba da leti. Da leti toliko hrabro i visoko, kao da će svakoga časa spasiti sve one tvrđave na obali, bez bojazni da će ih pokvariti voda i potopiti do dna. Nisam ništa drugo htjela, osim tog velikog i neukrotivog mora, opasnosti i spasonosne ruke koja će uvijek biti tu. Bojim se da se teško pronalaze prave riječi, kojima možemo iskazati svoju bol. Bol što biva mnogo lakša, kad se kaže glasno.
Šta da uradim, kad ne pronađem most, pa se zagledam u neke nevidljive povratke?!
Šta da uradim, svaki put dok gledam u nebo i od svih tih zvijezdi, tražim samo onu jednu koja mi je otvorila nove puteve?!
Šta da uradim dok sakrivam te dlanove prepune soli, ostale još od ljeta u malom tajnom mladežu između prstiju?!
Možda napravim tajnu mapu i tako otkrijem sva ona prostranstva što vode do vječnih mora. Tamo da ostanem i da trajem u borbama! Borbama od kojih sam i satkana, neukrotiva, tiha i nježna u isti mah.
Autor: Ivana Lakić
www.pinterest.com
