Jednom ću da napišem priču o ovome, govorim sebi dok kroz prozor aviona posmatram Istanbul. Cura koja sjedi do mene diše u papirnu vrećicu jer je ništa drugo nije moglo da umiri.
„Znaš Ataturk je zeznut aerodrom, u sekundi i izgubljena si. Plus što većina službenika ne želi da govori engleski.“ Pristajem joj na muku jer su me vazda nervirale djevojke koje trebaju pažnju bilo šta da rade i gdje god da putuju.
„A tek Gaziantep… eh, to je kraj svijeta i nemaš pojam gdje ideš. Nemoj da te uplaše sirijske izbjeglice iako, poznato je, da među njima uvijek može da bude neki isilovac…“
Moju zlobu prekida glas stjuardese koja najavljuje dolazak u Istanbul.
Poznata ludnica na Ataturku me zabavlja dok posmatram ljude koji putuju sa mnom u Gaziantep.
I evo nas, u gluho doba na aerodromu koji ne znam zašto ali nikako ne zaboravljam. Baš kao što sam i rekla, prepun je izbjeglica i arapskog svijeta i u trenu ne znaš da li si u Turskoj ili si prešao granicu.
Vozimo se do studentskog doma između polja pistacija. Već jednom sam bila u ovom gradu i evo me opet.
Mislila sam da je moguće opisati susret sa njim i život u njemu ali nije.
Velike zgrade na periferiji grada sa visokim zidom i kapijom koja se otvara pred nama. Prvo što su cure ugledale jesu žene u uniformi sa pištoljima za pojasom. Valjda ih je to i uplašilo pa se u domu i nismo zadržale dugo ali to je već druga priča. Zadužile smo sobe i posteljinu, sutra ćemo biti upoznate o svemu. Nismo zaspale, na balkonu smo dočekale rađanje Sunca na Istoku. Jutrom su slike jasnije pa i dom ne izgleda kao popravni već ženski studentski, sa menzom, praonicom, teretanom i malim Turkinjama koje nas neprijateljiski gledaju. Prvi dan nismo mogle dobiti internet jer za to postoji procedura, ni hrana nam ne odgovara, i počinjemo biti nezahvalni stranci.
Pala je noć. Cure nemaju pojam gdje su došle, ja znam zato sam sretna. I vrućina im je nepodnošljiva zato su se sastale na jednom od balkona i već uzdišu i kukaju za Bosnom. Cimerke i ja smo u sobi, imamo svoj balkon na kojem šutimo. Na balkonu ispod našeg svira neki alternativni turski rok. Nagnem se i zovnem na turskom: „Kız!“ (djevojko)
Mrzovoljno podigne pogled kojim mi govori da je zbunjena.
Kažem joj da želim čuti jednu pjesmu. Ljubazno pita koju. Kažem joj „Bir teselli ver“ Orhan Gencebay. Lice joj se pretvara u osmijeh i pušta mi pjesmu koju pjevamo nekoliko njih dolje na balkonu i ja gore zajedno sa Orhanom Gencebayem. Pita me imam li cigaretu, tri ili bar dvije. Bacam joj pola kutije. I nastavljamo sa koncertom. Već sutradan su na jednom od naših balkona. Neke su iz Adane, neke iz Trabzona, Ankare… Većina ih studira u Antepu, neke su pobjegle od sudbina, ugovorenih brakova. Turkinje su nepristupačne i neprijateljski nastrojene prema ženama svijetle puti. Lijepe su i moderne, čak i one sa maramama na glavi idu bar nekoliko godina ispred nas kada je moda u pitanju. Pričaju nam da nas zid dijeli od muškog doma. Daju nam plan kako izaći do grada i vratiti se i nakon policijskog sata te da pazimo jer postoje pripadnici PKK terorističke organizacije u gradu.
Ubrzo smo se navikle na dom, lahmađun za ručak, i dobile akaunte za internet, pronašle malu čajdžinicu sa šarenim stoljnacima i zgodnim konobarom ali smo morale da selimo u centar u internat pod video nadzorom sa guvernantom Benazir.
Jeste li ikada bili u Gaziantepu? Jeste li živjeli u njemu?
Ako niste onda morate da znate da je to kraj svijeta. Tamo je neko drugo vrijeme. Neki drugi svijet. U koji kada uđete ne poželite više da izađete osim onih koji vjeruju da je sreća jedino kod kuće i koji na putovanjima dišu u papirne vrećice.
Ja sam živjela. Uprkos internatu i curama koje su mi znale pokvariti dan. Uprkos plaču, hormonima i sudaru nekoliko pms-ova i tome što mi je nekada u tom velikom troetažnom stanu život izgledao identičan onom u filmu Girl, Interrupted, ja sam slušala Ahmeta Kayu, Zeki Murena, Seldu Bagcan i druge stare turske narodnjake, pila mrvljeni led sa mentom, nije mi smetalo ni +50, jela sam leblebije iako su grozne, i pila čaj kad god bi me neko ponudio…
Bilo i zanimljivih trenutaka, kao onaj u kojem smo čule detonacije sa ratišta iz Sirije i baš u tom trenu je nestalo struje a ja mrtva ozbiljna rekla da smo gotove. Ili odlazak na treći sprat koji je vazda bio prazan i misteriozan. Bježale smo u grad, pokušavale da prevarimo lisicu Benazir i svađale se do smrti između sebe. Bile smo i u susjednom dvorištu na vjeridbi na kojoj smo plesale halay uz Eşrefoğlu Al Haberi, jele tortu i uživale po cijenu kazne u internatu. Jedne noći bile smo i misafiri (gosti) divnoj porodici iz Sirije kod kojih smo jele baklavu sa pistacijama, pile arapsku kafu i plesale trbušni ples. Jedino smo bile složne kada je trebalo pobjeći u grad ili u ališveriš (šoping, turska riječ koji smo najbrže zapamtile). Milion je uspomena a one divne vazda potisnu ružne.
Uprkos svemu živjela sam u Antepu onako kako se živi i naučila se onom poštovanju koje u Turskoj imate a to je da se zahvalite za sve, da kažete onome ko vam posluži jelo „ruke vam se pozlatile“, da su starija žena i čovjek „tejze i amđa“ i da je u tom dijelu svijeta najveći kompliment za djevojku kada joj kaže da je fstk (pistacija).
Nemam riječi a ni papira jer o životu u Antepu ne može da se napiše priča. Usnuli čarobni Istok prepun boja i mirisa neće ti odmah otvoriti svoja vrata ali kada to učini magično ih i zatvori i čak i kada odeš u njemu ti duša zatvorena ostane. Zato sam noć u povratku kući šutila i zamišljala da se vozim nepreglednim poljima Anadolije, da plovim Eufratom i jedem čuveni sladoled od maline u Biredžiku i da se navečer vraćam u internat ispred kojeg me čekaju mala crnooka djeca iz komšiluka.
„Antep je neki drugi svijet. Nije poput Istanbula…Iako su oba nekako čudno čarobna.“, govorim momku koji u avionu sjedi do mene dok posmatram svjetla Istanbula ispod nas.
„Turska je poseban svijet, magičan svijet!“, govori mi on dok nam stjardesa služi čaj uz neizostavno: „Afiyet olsun!“
„Teşekkürler!“, odgovaramo istovremeno i nasmijemo se.
Tekst i fotografija: Luna Hodžić
