Jedna sitna ženica hodala je prašnjavom stazom. Bila je starica već u poznim godinama, ali njen hod je bio žustar, a lice zračilo nekom svježinom nemirne djevojčice. Zaustavila se kod jedne stijene i ugledala neku sablast. Nije joj mogla lako razaznati konture tijela jer je bila nekako sklupčana kao vreća. Podsjetila je malo na neku deku u ljudskom obliku. Sagla se i upitala:
“Ko si ti?” Dva beživotna oko pogledala su je umorno.
“Ja? Ja sam Tuga”, prošaptao je umoran glas, tako tiho da ga je jedva čula.
“Oh, ti si Tuga”, potvrdi sitna ženica, obrativši se njoj kao nekom koga već dugo poznaje.
“Poznajes li me?”, upita bezvoljno Tuga.
“Naravno da te poznam! Toliko puta si mi pokazala put.”
“Ali, zašto onda ne pobjegneš od mene?”, zamucala je Tuga.
“Zato bi bježala od tebe, dušo? Ti dobro znaš da svaki bijeg nema smisla i da stigneš svakog čovjeka kome treba tvoja pomoć. Nego, nešto drugo sam te htjela pitati. Zašto izgledaš tako bezvoljno?”
“Ja sam… ja sam tužna”, odgovorila je siva utvara promuklim glasom. Sitna starica spusti se na zemlju i sjede pored nje.
pexels.com
“Znači, ti si tužna?”, klimnula je starica puna razumjevanja za njeno stanje. “Ispričaj mi šta te to toliko muči?” Tuga je udahnula duboko.
“Ko bi htio da sluša šta mene muči? Niko mene ne voli. A ja sam dobila najgori zadatak na ovom svijetu. Moje ‘gostovanje’ u ljudskim životima nikada neće biti cijenjeno. I svaki put kada se ja pojavim, ljudi se uplaše na smrt i zaobilaze me u širokom krugu.” Tuga je progutala pljuvačku.
“Ljudi su izmislili izreke kojima žele da me protjeraju iz svojih života. Ljudi kažu: ‘Život je jedan, treba ga živjeti’. Dok tako jure misleći da je život jedan, propuste ono najvažnije. Da život žive. Zatim kažu: ‘Sreću određuje stanje našeg duha, a ne događaja.’ A onda trče sa jedne fešte na drugu, broje događaje, zaborave duh i završe kod psihologa. Ili kažu: ‘Dan bez smijeha je izgubljen dan.’ Neki to shvate baš doslovno i nabace lažne osmjehe misleći da nemaju izgubljen dan. Na kraju nemaju ni dan, a ni osmijeh. Ljudi su čudni! Vole da se narugaju emotivcima koji puste suzu, jer misle da samo slabi plaču, a oni jaki podignu ramena, stisnu zube i idu dalje. Ali ne znaju da je bolje nekada biti tužan, nego utapati tugu u alkoholu ili pasti u obamrlost droge samo da bi izgledali jaki.”
“Ohhh, sve je istina, moja draga”, klimala je potvrdno glavom sitna ženica pored nje. “I ja sam često sretala čudne ljude.” Tuga se nekako još više skupila i povila mala ramena.
“Ja želim samo da pomognem ljudima”, prošaptala je. “Ljudi nisu svjesni da moje prisustvo pomaže da se rane izliječe, da se otvore zatvorene kutije, da samo uz mene mogu da otkriju sami sebe i da si pomognu. Ja želim da sviju gnjezdo u svojoj duši i izliječe svoje rane. Samo kada puste tugu u svoju dušu i isplaču sve suze koje su hrabro držali u sebi, mogu da se izliječe i ojačaju. Ali ljudi ne žele da im ja pomognem. Umjesto toga nabace lažan osmjeh, kamufliraju svjoje rane, obuku neprobojni štit misleći da mogu dalje.” Tuga je zaplakala gorko. Tijelo uvijeno u krpe počelo se tresti od jecaja. Mala ženica gledala je ovo bespomoćno tijelo kako rida. Primakla se jos bliže i zagrlila Tugu.
“Kako je mekana i topla”, pomislila je sitna ženica. “Isplači se, Tugo”, šaputala je nježno. “Kada izbaciš svu tugu iz sebe, dobit ćes novu snagu da možeš nastaviti dalje. Od danas nećeš više nikada biti sama. Ja ću ti pomoći da se više nikada ne osjećaš napušteno i beznadno.”
Tuga je prestala plakati. Ispravila je svoje tijelo i pogledala prema ‘novoj prijateljici’.
“Ko… ko si ti u stvari?”
“Ja?”, upita sitna ženica, sa osmjehom male djevojčice.
“Ja?… Ja sam Nada.”
Autor: Nada Golić
