Sjedila je na zadnjem sjedištu automobila i posmatrala autoput. Na trenutke joj se činilo da stoji u mjestu, a da se sve oko nje kreće. Pažljivo je posmatrala znakove koji su promicali oko nje. Scenografija se nije značajnije mijenjala, put je kao nepromjenjiva konstanta bio siv i ravan. Pružao se do horizonta i u travi koja ga je okruživala ličio je na zmiju sa bijelim prugama koja se ni ne trudi da vijuga kroz travu, već lijeno ide pravo naprijed. Polako je tonula u san. Onda je krajičkom oka spazila veliku, žutu tablu, napravljenu od lima. Još 126 kilometara do njegovog grada. Razbudila se u sekundi. Znala je da će svakim narednim kilometrom biti bliže nego ikad. Počela je da razmišlja o njemu. Mislila je na sve situacije u kojima je bio njena nevidjiva podrška. Žuta tabla. 72. Mislila je na sve situacije u kojim je mislila na njega. Žuta tabla. 30. Mislila je kako samo on zna tako savršeno da joj nedostaje. Žuta tabla. Isključenje sa autoputa za njegov grad. U daljini su se vidjela, jedva nazirala svjetla grada. Duboko je uzdahnula kad je auto produžio mimo izlaza. Još jednom je pogledala prema svjetlima koja su se sve slabije vidjela. Ništa. Više sreće drugi put.
Autor: Milica Galić ◊ Izvor fotografije: weheartit.com
