Tamo

Tamo gde počiva mi ruka,
na prelazu vrata i ramena,
tamo je mirna luka
zauvek moja i njena.

Tamo gde sunce se budi,
a ona još uvek spava,
tamo smo mladi i ludi.
Tamo je moja java.

Tamo gde mir vlada,
tamo gde dodir još peče,
na periferiji grada,
volimo se ko prvo veče.

Tamo gde joj misli razumem
i gde u dušu me zna,
tamo još voleti umem,
tamo sam voljen ja.

Tamo još uvek pleše
na prste izdignuta,
a oči joj se smeše,
čak i kada je ljuta.

I još mi prepričava dan,
dok mi na grudima leži,
a zamračen je stan
i sve je u ravnoteži.

Tamo gde miriše nana
gde joj je puštena kosa,
tamo je čitavog dana
sanjiva, moja i bosa.

Tamo gde sam se kajao,
gde mi je uzalud preštala,
gde sam u mestu stajao,
dok ona je za dvoje maštala.

Pogotovo kad noć me slomi
i ostanu krivnje samo
čitavo biće i svi atomi,
požele da opet smo tamo.

Tamo je ona tišina
koja mi danas treba,
na stolu flaša vina
i oči pune neba.

I možda je nostalgija samo,
uzalud se mučim da shvatim,
ali kad zažmurim je tamo
i čeka me da s posla se vratim.


Autor: Anđela Češljarac


pinterest.com