Ruke su ispružene, dok se tanka koža polako skuplja, kao da će svakoga časa otići i ostaviti gole kosti bez zaštite. Zagrljaji su ogromni, od beskraja do kraja svih naših mogućnosti i širine krila što krase ptice u prolazu. Osjeti se miris vlage, težine u vazduhu i ljetnog pljuska na izmaku. Kad se svi nemiri spoje, ostaje potreba za malim prostorom u dijelu nečijeg ramena. U tom malom uglu od nesavršenosti, ostaćeš svaki put kad zatražiš smiraj u nečijim očima. Bile one more ili oluja, svako će u tome pronaći sebe.
pinterest.com
U toj potrazi pokleknu i oni najsnažniji. Zastanu tako lako, kao da nikada nisu ni hodali, počinju da dišu u ravnini nečijih koraka i susreta na uglovima malih i naizgled običnih puteva. Možda i nije u redu da pomalo izgubiš sebe, ali je u redu da nekome daš priliku da upozna tebe. Da te upozna u trenutku kada stvaraš najnježniji akvarel dok posmatraš zvijezde, ali i kad ti se nebo spusti blizu trepavica. U trenutku dok te žulja svaka suza, kao da nije od vode i soli. Ne umijem da isperem sve te kiše, što su već tri dana skrivene u uglu oka. One su tu prije jutra, bude se polako i prate galebove koji odlaze svome moru. Moje more je sakriveno duboko u jagodicama prstiju. Miriše i grije, svaki put kad mi se srce smrzne i odluči nestati. Koliko je puta odlazilo iz grudnog koša i vraćalo se. Čim se vrati, more se povuče, neke morske ptice pronađu svoj dom i hranu za naredna tri dana. Toplo mu je svaki put kad napravim zaklon, svoj štit i mač. Hladno je kad se sastavlja i sklapa u jedinstvenu nit. Čini mi se da sve slabije kuca, kao da će svakoga časa prestati. Ne prestaje, bori se za sve ono što hrabrost zovu. Bori se dok se mijenja i bježi iz svog toplog ugla. Sanja, svaki put dok zatvorim oči i pobjegnem od stega, bolova i trnja pod noktima. Istog onoga trnja, što se uselilo ispod prstiju, prije nego što si i dodirnuo ružu. Jutros je bilo hladno, ali ti se srce ugrijalo kad se Maks pojavio na uglu balkona. Taman i poseban, kao da će svakoga časa spasiti svijet od raznih nemira i bolova. Skriven u dubinama dalekih pogleda i daljinama ptica, što su odlazila u visini oblaka i sunca. Ko zna gdje on boravio sve vrijeme. Možda je bio sakriven u uglu nekog morskog plavetnila.
Ko zna, možda i on živi i sanja o nekim bijelim morskim pticama, nebu vedrijem od najbistrijeg jutra i velikim prostranstvima. Toplo je, kao da će svakoga časa ponovo doći onaj isti miris mora i zagrliti me u svojim toplinama i nemiru. Nemir je tu, da nam stvori snagu zbog koje bivamo mali i bespomoćni.
Autor: Ivana Lakić
