Vidio je kako sjedi na klupici, okrenuta leđima i šetalištu i prolaznicima. Nekad se činilo da ima neki svoj svijet iz kojeg izlazi samo po potrebi. Uživala je na suncu i, po svemu sudeći, pisala nešto. To je bila ona. Negdje između svih tih silnih redova koje je napisala počinjao je taj samo-njen svijet. Polako joj je prišao, prekrio njene oči dlanovima i prošaputao: ,,Pogodi ko je!” Spustila je ruke na njegove dlanove. „Ti!“ rekla je i osmjehnula se. Ruke su joj bile hladne, kao i obično. Hladne ruke – toplo srce, pomislio je i cmoknuo je u obraz, a onda sjeo pored nje. Nasmiješila mu se još jednom i počela da priča. Izgovarala je tri miliona riječi u sekundi, a onda zaćutala. „Pričam gluposti. Poenta cijele ove moje besjede je u tome da si mi nedostajao i da sam se podjednako radovala ovom susretu koliko sam strahovala od njega.“ Skrenula je pogled sa njegovog lica. „Znaš, strahovala sam da ćeš naći neku bolju, bližu… Da jednostavno više nisam ono što želiš. Da sam negdje između svih onih poruka koje smo razmijenili postala obična, da si shvatio da ovo između nas dvoje nije vrijedno.“ Glas joj je podrhtavao. Nije mogla da ga pogleda u oči. Učinila je to. Dala mu je priliku da ode. Progovorio je: „Znaš mala, za sve ove dane koji su prošli, upoznao sam mnogo žena. Crnih, plavih, niskih, visokih… Mnogo njih me poželjelo. I sve su lijepe, šarmantne… Samo…“ Uzdahnula je. Izgleda da je to bilo to. Sve ono od čega je strahovala će postati istina za nekoliko trenutaka. Gledala ga je očiju punih suza. Bila je spremna na kraj. „Samo… Nijedna nije ti.“
Autor: Milica Galić ◊ Izvor fotografije: pixabay.com
