Kažu da je sudbina čovjeka ispisana na njegovim dlanovima. Na lijevom je ono što je trebalo da bude a nije a na desnom je ono što će biti. To nigdje nisam pročitala. Čula sam, samo ne znam od koga. Na mojim dlanovima urezano je stotinu linija. Krivudavih, pravih, debelih, tankih, dugih i kratkih. Da mogu da pričaju ko zna kakva bi se priča ispričala.
Danas mi je čovjek po imenu Vuk gledao u dlan. Ne traži novac kao čergašice a i malo je frik pa sam mu zbog toga ispružila dlan desne. Mašinski inžinjer koji trenutno radi u vinogradima gleda u moju sudbinu oslikanu na dlanu. Prorekao je dvoje djece, jaku liniju uspjeha i bolest tek poslije sedamdesete. Više ne moram da brinem o sudbini. Sve je rečeno, sve je idealno. Čak je vidio i dvije povrede glave u prošlosti. Mislim, kako i ne bi. Nos mi je vidljivo slomljen i krivo srastao. Buran život do 25-te. Naravno, svako ko je studirao u Sarajevu morao je proći taj burni period. Sve do diplome i dolaska monotonije i ozbiljnosti u 25-toj. Dvoje djece. Pa to je stari kliše. Ko bi rekao da ja želim najmanje petero a nekad ne želim nijedno. Samo dvoje ne želim sigurno.
Ipak na tren me zabavilo i ispunilo.
Zašto ljudi žele otkriti svoju sudbinu? Zato da im bude lakše. Da ih vodi misao ka onome što ih čeka… ne znam. Znam da se sudbina ne zna. Sudbina se događa. Za loše stvari okrivljujemo sudbinu, za dobre se istoj zahvaljujemo i slavimo je. Sve je sudbina. Linije na dlanovima i krugovi na rožnjači… sve je Bog. On nam udahne život i odredi sudbinu. Ja ne znam kakva je moja. Boga sam pitala ali on nikada ništa ne otkriva sve do kraja. Pušta nas da idemo posrćući, padajući i dižući se, i tako nam otkriva sudbinu.
Danas sam otkrila svoju sudbinu i više se ne moram pitati. Ne moram posrtati, padati i ustajati. Sve znam. Na kojem mjestu moram skočiti, kada moram stati i kakav će kraj biti.
Poput ukrštenice ispod koje se kriju rješenja napisana naopačke ispunimo je pogledavši u rješenja i na kraju ne osjetimo nikakvo zadovoljstvo. Tako je i sa otkrivanjem sudbine. Ali Vuk nije varalica! On čak nema ni marketing. Više mu to nije ni hobi. Samo me htio zabaviti i nasmijati, što mu je i pošlo za rukom. Kako god, nije bilo loše čuti ono što je vidio na mom dlanu!
Piše: Luna Hodžić ◊ Izvor fotografije: favim.com
