Le fou Pierrot,
U šta smo se pretvorili? Još ću da pomislim kako je ljubav samo iščekivanje i sanjanje, te kako je ljepota leptira ništa spram gusjenice.
Nepodnošljiva lakoća postojanja i šutnja među nama.
Svakodnevni susreti u kuhinji, u krevetu, u liftu.
Postavljamo lagana pitanja i odgovore očima jedno drugom. Hladni, prazni pogledi.
Je li to sve u što smo bezglavo hrlili? Trčali preskačući stoljeća.
Ispunjenje želje traje samo tren.
Nestaje strasti i snova jer su nam na dohvat ruke.
Le fou Pierrot,
Usamljena sam.
Kažeš da znaš i onda me dodirneš. Onda probudimo sjaj u očima i kažemo kako nećemo otići jedno od drugoga, ali kako je valjda normalno da se i ovo dešava.
I gdje smo sad? pitam te
U našem stanu, u nekoj aveniji u New Yorku. Imamo i one vanjske stepenice, i zidove od fasadne cigle, veliki krevet i sunce u njemu, slušamo VM i ljubimo se.
Nasmješim se i pomislim kako je i leptir lijep ali se vrti i vrti i ne možemo tu ljepotu ni da vidimo dok se ne zaustavi na trenutak na jagodici tvog ili mog prsta.
Piše: Luna Hodžić
