I dođe dan kada život svodi svoje račune,
Kada prebiraš misli i sjećanja,
Pa ti dođu jecanja i koprcanja,
Od nekih moždanih potucanja.
I onda bježiš od misli i prošlog vremena,
A nema onog lijepog ramena,
Na kome bi isplakala sva svoja pokajanja,
I izbrisla sva svoja sjećanja.
A dođe dan i kada si vesela,
Da li zbog novih cipela,
Ili zbog onog što si doživjela.
Možda zbog pića, ili dobrog jela,
Ali najviše zbog dobrih dijela.
Eee takvih dana nama treba,
Da nas samo sreća vreba,
Da dani budu bez pogreba,
Sa jednim putovanjem do Zagreba.
Nama samo sreća treba.
Autor: Nada Golić
pinterest.com
