Hoćeš li imati snage
da izdržiš sve do kraja,
kad’ te napusti želja da se smiješ,
kad’ ćutanjem počneš da mi dosađuješ
kad’ prestaneš da zbijaš šale
i da se briješ?
Hoće li te biti strah da u krevet legneš,
pokriješ se teškim jorganom
sa željom da više ne ustaneš
da me posljednji put poljubiš
i za ruku uhvatiš?
Hoćeš li se sjetiti našeg života,
pitajući se šta smo mogli a nismo htjeli
misleći da je sve lijepo što naše nije
i da su drugi imali više, a naše želje se utopile?
Plašiš li se zatvoriti umorne oči
i nikad’ ne vidjeti moje lice
kako se grohotom smijem,
a suze mi teku što te više nije?
Hoće li ti faliti moja ruka
da te ugrije kada te zima zbije
u čošak kreveta,
a tebi do ničega nije?
Hoćeš li odustati od borbe ove?
Plašili te mračna noć
bez zvijezde i mjeseca?
Talasi koji dolaze
i tijelo tvoje nose
u ritmu oseke i plime
onako bez vode,
bez sjene tvoje.
Ili se raduješ još jednom danu
uz kafu i vruću puru
baš onako kako ti voliš.
Znam, poželjet ću da se smijem
tvojim suhim šalama,
da bi se brzo zamisila
kako će biti kad’ te nije.
Hoćeš li odustati ili te snaga napustila nije?
Autor: Nada Golić
www.pinterest.com
