Kada se budem zagledala u jednu tačku
i pogled mi se zamrzne na njoj,
tada trebaš znati da me ništa više ne moraš pitati,
sve će ti reći moj pogled bez pogleda,
u prazno, u vječnost gdje ostaje samo bol.
Tada ću biti negdje daleko u mojim mislima
gledajući kako se negdje jedna duša mrzne i hladi
i polako rastaje sa umornim tijelom svojim,
ne mogavši više da izdrži bol.
Kada budem trepnula zamrznutim trepavicama
znaj da se upravo jedan život ugasio.
Moje zamrznute suze se neće spustiti niz moje lice,
neće oslaniti moje obraze i usne,
neće se spustiti u srce moje,
sve je u meni odavno zamzrnuto i prazno.
Kada budem zaćutala i usne mi u grču budu,
ni tada ti ništa neću moći reći,
jer riječi će da me bodu
i podsjećaju na odlazak tvoj.
Na mojim zgrčenim usnama čuvat ću zadnji poljubac tvoj
da ostane tako zamrznut
kao blijedo sjećanje na život tvoj i moj.
Kada mi se tijelo ukoči od svog tog bola,
ja kročiti neću moć’ da te posljednji put
zagrlim u ovoj tamnoj noći,
da zaželim duši tvojoj miran put
ka vjećnoj samoći.
Autor: Nada Golić
www.telegraph.co.uk
