Kad sam bila mala voljela sam slagalice. Bilo mi je zanimljivo kako, na kraju, od šarenih komadića nastane lijepa slika na kojoj su životinje, cvijeće ili nešto slično. Kako sam rasla, broj komadića se povećavao i slike postajale sve složenije. Dok mi sve to nije dosadilo. Onda sam u slagalicu počela da slažem ljude. Da uklapam njihove ogoljene suštine, bez fasade i bez maski. Nekad se oduševim, nekad prenerazim. A zanimljivo je ulaziti u ljudske suštine.
Zanimljivo je kako nekad unutar jagnjeta čuči krvoločni vuk, a nekad iza čelične maske stoji srce od pamuka. Raduje me što je svaki sloj čovjeka jedna nova slagalica koju slažem. Raduje me što ljudi imaju slojeve. Neki su kao torta, ispod slatke glazure gorki i suvi, onda opet slatki… Zanimljivi za otkrivanje i dalje istraživanje. A ima i onih koji su kao luk. I oni imaju slojeve. I problem. Što ih više gulim, više mi se plače.
Autor: Milica Galić ◊ Izvor fotografije: weheartit.com
