Stajala je na ivici zatvorenih očiju. Krv joj je ključala u venama, a srce ubrzano lupalo. Mislila je o onome što se spremala da uradi. Trebalo je, moralo je da se desi. Taj skok će je konačno lišiti straha, jednom za sva vremena. Daće joj slobodu. A ona nije smjela. Plašila se. Lagani vjetar koji je duvao nije joj pomagao. Da bar duva sa suprotne strane, pa da je malo pogura. Da jednom napravi taj presudni korak.
Već tri puta je stajala na istom tom mjestu pod isto tako vedrim nebom. Vjetar je isto tako duvao, krv joj je brujala venama, a ona se samo povlačila sa tog mjesta i nije skakala. Ali danas je bilo drugačije. Osjećala je. Znala je da će danas glas koji joj poručuje da ne skače biti nadjačan od strane glasa koji joj već danima sugeriše da mora to da uradi, da druge opcije nema. Da je to odavno trebalo da uradi. Duboko je udahnula, zatvorila oči i zakoračila preko ivice. Djevojka od sedamnaest godina.
Skočila je u bazen sa najviše skakaonice.
Autor: Milica Galić ◊ Izvor fotografije: pinterest.com
