Zarobljen. Napušten. Sam. Beskoristan. Naizgled bez svijesti o svijetu koji ga okružuje. A opet tako ljudski svjestan svoje svrhe i uloge koju nikad nije odigrao. Da nekom bude podrška. To mu je i svrha i neodigrana uloga. A on samo čeka. Čeka i, iz neke svoje lične prepredene zloće ili očajničke osvete, ko bi znao, naružuje tu beskrajnu bjelinu koja ga okružuje, u isto vrijeme i savršena i užasavajuća. Savršena jer je tako blistavo bijela, užasavajuća jer ga lišava slobode i pokreta. I tako okovan u bjelinu on radi što najbolje zna. Sveti se bjelini tako što je čini ružnijom. I čeka. Čeka na trenutak kad će neko da mu podari zadatak koji će ga učiniti srećnim i ponosnim, a ne tek običnim, pogrešnim, uzaludnim stvorenjem kakvo je sad. Ali hej, za ljude on nije jedan od njih. On je samo još jedan obični… ekser zakucan u zid.
Autor: Milica Galić ◊ Izvor fotografije: favim.com
