Šetala je gradom i okretala se oko sebe kao da sve pred sobom i oko sebe vidi prvi put. Nije to ni bilo daleko od istine jer u gradu u kojem je rođena nije bila prethodnih deset godina. Sve joj je izgledalo drugačije nego što pamti. Valjda je to tako. Kad porasteš, sjećanja se smanje. I sve čega se sjećaš postane manje. Neke stvari prvo otplove u pozadinu misli, a onda se usidre u učmalo jezero zaborava.
Neke druge pronađu pokoji greben sjećanja i nasuču se. Kao ono drvo na lijevoj obali rijeke. Nešto ju je, nepogrešivim instinktom napola izgubljene uspomene, vuklo prema drvetu. Prišla je i na kori vidjela urezana dva slova i svoj datum rođenja. Gledala je u slova. Jedno je bilo početno slovo njenog imena, to je bilo sigurno… Ali drugog nije mogla da se sjeti.
Dugo je razmišljala, ali ime nije izranjalo iz mora zaboravljenog… Njen datum rođenja i dva slova su bili previše šturi podsjetnici na neke daleke prošlosti i priče za koje ne zna kako su završile. A onda se trgla. Pomislila je kako ima svoju Sadašnjost koju poznaje od početka do kraja i kojoj se sjeća i boje očiju, glasa, mirisa kože i tačnog broja trepavica. Pomislila je kako su je sve njene prošlosti dovele do Sadašnjosti, ove i ovakve. Posebne. Idealne. Samo njene. NAJnjene.
Autor: Milica Galić ◊ Izvor fotografije: pinterest.com
