Na prste dušu staviš
U crnom i bijelom svijetu svog klavira
Magiju praviš
Pitam se
Pitaš li se tad
Znaš li
Slutiš li
U rukama tvojim
Živi svaka zima
Koju sam ikad voljela
U modrom ledu
Tvojih vena
Postoje taktovi
Iz kojih izlaz
Vijekovima tražim
O tonove se
Svaki put u
Parčiće razbijem
Ispod trepavica mraz
U kristale mi pretvara dah
Kosti mi mrvi u leden’ prah
Bršljan nemoći penje se oko kičme
Savršene riječi nadomak mašte stanuju
Al’ ja ni za dva života neću ih moći naći
Savršene riječi
Da opišu tvoje oči
Od svjetlosti polarne ljepše
U vrijeme neznano nama
Kad bića su nam bila samo
Vrtlog atoma
Postojale su oči
Postojale su ruke
Četiri naša oka
Napraviše svjetlosti sazviježđe
Najveličanstvenije
Nazvaše ga
Ljubav
I zato te pitam,
Dušo moje duše,
Pitaš li se ikad
Znaš li
Slutiš li
Da u rukama tvojim živi
Svaka zima
Koju sam ikad voljela?
Autor: Rankica Gvozden ◊ Izvor fotografije: lovethispic.com
