Te noći u muzeju su ostavili
najljepšu umjetninu – tebe.
Dobro da nisu naišli na te
jer te ne bih imao više
nikada.
(Kao što si i sama čula
kasnije:
u pitanju su bili
međunarodni lopovi)
Do ručka je već moglo biti prekasno.
Idućeg jutra, nakon zdjelice
žitarica i voća
i guste, guste kave sa
polovinom duše
zapalila si na balkonu
i gledala u prazno.
Ja sam čekao da kažeš nešto,
čekao da popunim tu
prazninu
ne znajuć jedno.
Blesavi blesavče, čekanje
ne postoji
vremena nema
ako želiš učiniti nešto, učini
sad
jer već do ručka može biti
prekasno.
Tvoja jutra prerastala su u
podneva
pa u večeri.
Uskoro i u cijeli paket od 24 sata.
A oni nisu bili kakvim su se činili.
Tvoje praznine zavoljele su
oblake
i nebo
izlaske, zalaske, avione,
ljetne kiše
dječje urlike ispod balkona
zvukove automobilskih
truba
zujanja muha
radio stanice
šumove pokraj mora
strane jezike nesnalažljivih
nizozemaca i poljaka
napadni miris masline
pozive kući
elitne večere
moje nosnice nad tvojim
čelom
i samo one najtiše poljupce
ili najglasnije urlike.
Na mediteranskoj obali bio
sam svemoguć no
po našem povratku u
unutrašnjost kontinenta
već do ručka moglo je biti prekasno.
Još uvijek vjerujem da si
me voljela i tada
čak i u najneugodnijoj tišini.
Već do ručka je moglo biti
prekasno.
Ali nije.
Cijeli proces tvog otimanja
bio je dugotrajniji i usporedno sa time više je
bolio.
Dopustila si da te zavolim
da povjerujem i u sebe, ne
samo u tebe ili nas.
Otvorio sam
vlastitu kožu a neposlušno
tijelo povikalo je
“otisni se u mene!”
Otisnula si se poput tinte u
papir,
gotovo vječno
sve dok ne spalim ovaj zapis od kože
koji pamti svaki tvoj
zagrljaj.
Sve dok ne pronađem
nekog tko će na tvoj petsto tisućiti
otisnuti barem jedan više.
Sve dok ne
revolucionariziram ljubav i
sve pripadajuće strasti.
Sve dok shvatim da je do
ručka već stvarno bilo
prekasno
jer si previše šutjela o
definicijama nas
samo to nismo vidjeli od
mutnine u koju smo uranjali
kroz lažnu imenicu ljubavi.
Autor: Emanuel Mancho Srpak
