U mojim očima je more, iako nema ni tragova plavetnila. U njima je sve daleko, nedokučivo i sanjivo. One su ogromni sakupljači suza, koje se tako lako ugnijezde u uglu malog bademastog oka. Ne znam do kada mogu čuvati sve te daljine bez planinskog zaleđa i zaklona. Sve češće se crvene, mokre i sakrivaju u njima nepoznatim visinama. U njima je više vlage nego u buđenju jesenjske tmine, sakrivene u obrisima nekih dalekih jeseni. Mada sve više mirišem po ljetu, ostrvu i smilju dalmatinskog zaleđa i čeznem za istim.
pinterest.com
Mislim da će me spasiti more, sakriti i iscijeliti sve ono što se tako suptilno spustilo na leđa. Ispred mene je ogromni prostor neukrotivog ostrva, gdje i biljka raste iz kamena, prkosno i hrabro. Voljela bih da sam ko biljka, da rastem i živim uprkos korovima, kamenju i stijenama. Mislim da to nije nemoguće, samo ako dovoljno snažno poželiš da ideš u tom pravcu izrastanja. Hrabar, svojeglav i siguran da ćeš takav i srasti ako treba, ali da vrijedi svaki kamen uz koji rasteš i razvijaš se. Prihvatiš da je tvoje prirodno stanište takvo, neukrotivo, surovo i drugačije od svih drugih. Čini se da sve više volim Isidorinu „muku i anatemu“ pa se pravim kako je to mnogo važna spoznaja. Poželim da sam talas, onaj veliki neukrotivi talas koji će samo jednom doći na obalu i nestati. Svaki sljedeći će biti drugačiji na svoj način i nikad se onaj isti neće vratiti nazad. Sjećam se da su nas učili kako treba pustiti talas da ode, ne znam šta biva onda kad ne želimo da se talas izgubi i nestane?! Možda je baš u tom jednom talasu sva ona suština vode i soli koju želimo. Šta da uradim ako samo u tom talasu ima dovoljno soli za sve one bedeme, koje tek trebam pronaći i donijeti so na dlanovima svojih ruku?! Malih, mršavih i dugih prstiju što su sigurni da će donijeti svaki dio soli, da baš ništa usput ne izgube.
Jednog dana ću se pretvoriti u ribu i potražiću taj talas, čak i pod cijenu da me uguši nemirno more. Potražiću ga kao što gusari tragaju za izgubljenim blagom, zato što im je to od života važnije. Tražiću i kad me ubjede da u potrazi nema smisla. Tražiću dok imam snage u rukama i otkucaja pored srca, da popunim sve praznine i ispraznim nepotrebne dubine. Ušuškaću se u tu stijenu bez zaklona i štita ako bude potrebno.
Ja ću vjerovati!
Autor: Ivana Lakić
