Polako me učiš o ljubavi. Ležiš na krevetu i pričaš mi dok sjedim na tvom klimavom lusteru. Pričaš mi o ljubavi i jednostavnosti. Klatim se na lusteru jer sam hiperaktivna. Kažeš da se smirim jer ću pasti zajedno sa lusterom. Nastavljam po svom i postavljam ti jednostavna pitanja. Voliš moje „A zašto?“ i oboje znamo da znam odgovor ipak mi odgovoriš uljudno svaki put.
Kažeš mi da je vrijeme za preobražaj. Da se vratim u oblik žene, odložim perje i legnem kraj tebe. A ja ti nudim izazov.
Kažem da postaneš tigar i da se trkamo.
I počinje naša igra.
Trčiš šumama. Poljanama. Preko okeana. Pratim te s jednog kraja svijeta na drugi i čini se da traje samo jedan tren a to je vječnost jer samo mi znamo kako zaustaviti vrijeme. Trčimo Australijom i sve do Aljaske gdje ponosno gaziš snijeg i podigneš glavu da vidiš mogu li da te pratim. I volimo mjesec oboje. I onda tamo u pustinji Kolorada odložimo krzno i perje i volimo se.
Onda ti kažem da je vrijeme da se vratimo kući da obučem šarenu haljinu i kuham za tebe.
Piše: Luna Hodžić
