Prvo slovo mog imena je bilo M. U mojoj mašti crveno i blještavo. Kao magija, misterija, mašta… Mogućnost. Mogućnost da nekome budem posebna. Da sasvim lako, tiho i bez poteškoća bosa hodam kroz nečije snove. Da oprezno koračam kroz tunele nečijeg srca.
Možda baš kroz tvoj san i tvoje srce. Možda baš u njima postoji mjesto i za mene. Ne mora to mjesto biti ni glavno ni najveće. Što se mene tiče, može i najmanje, i sasvim sporedno, i slabo zagrijano, i slabo osvijetljeno. Nije važno, samo da sam tu. Da tu boravim, bar neko vrijeme. A ti…
Ti si htio da me promijeniš. Da me skrojiš po svojim mjerilima. Da se uklopim u tvoj kalup. Da me, tek kad budem dovoljno izmjenjena i preoblikovana, pustiš da se uklopim i u tvoje srce. Nismo odustajali. Ni ti od preoblikovanja mene, ni ja od uklapanja u tebe.
Na kraju si mi i ime promijenio, samo da bih prestala da se nadam malom, hladnom, neosvijetljenom komadiću tvog srca. Da dobro zapamtim da za mene u tvom srcu mjesta nema. Sad je prvo slovo mog imena S. Zovem se….
Suvišna.
Autor: Milica Galić ◊ Izvor fotografije: favim.com
