Gladne ruke revoltirano pjevaju
Pjesmu nedostajanja
Prsti mrse kosu
Drže budućnost
Prsti ruku vode
Pročišćavaju ispod noktiju
Male poroke koji siju
Strahove na ljudska krila
Prstima voliš i
Prstima postojiš.
Prstima svojim
Dodirnula si sva tajna mjesta
Mog tijela
I sve ključeve prsa mojih
Zakrenula u lakoći udaha
Prsti moji vole
Drhte
Upoznavaju i rastaju se
Lupaju valove samoće o hridi
Trpaju slova u smisao
I vlastitu dušu neprestano ispisuju
U moja pluća zauvijek si nastanila svoju duhansku maglu a
Prsti moji preživljavaju
Apokalipsu koju si donijela
Poklanjajuć im prazninu
Sad se trljaju jedan o drugi
I porađaju sreću u dlanu
U očima tvojim deblja se žal…
Autor: Emanuel Mancho Srpak
