Sa prozora crkve Notr Dam
u Parizu
bacio sam se
minulog proleća
vetrovima i pepelu
u zagrljaj.
Učinih to
uprkos činjenici da nisam znao
leteti.
Učinih ti
jer sam želeo da skončam
baš ovde, u gradu ljubavi
koji će pod tvojim
krupnim suzama
potonuti.
Nisam svojevoljno prigrlio
smrt
ti si me povela
u njeno naručje
spremna
da svakog momenta
izdajnikom
i čovekom
ništavnog karaktera
mene proglasiš.
Želela si da likuješ
da natopiš usne
mojom krvlju
koja će, sa njih umesto karmina
blistati.
Znala si
da ću to da učinim
i da ću ti svaku
narednu prevaru
olakšati
sada, dok te sa visine
kroz vrtloge života
svojom rukom guram.
U apartmanu
na Jelisejskim poljima
više nema nikoga
ti
čak ni sama
tamo ne svraćaš
strahujući da ću
pred vratima
kao nekada
raširenih ruku
da te sačekam.
Još samo lampa
kraj noćnog stočića
tinja
i sluša šum putničkog voza
kojim zauvek
odlaziš iz Pariza.
Autor: Mario Bačlija ◊ Izvor fotografije: favim.com
