Generacijama u mojoj porodici se nije desio razvod. Sada moram ja svojom roditeljima priznati da ne mogu više izdržati, da sam pogriješila, da su oni bili u pravu i da Marko nije bio princ na bijelome konju, da ga moram napustiti i pobjeći od njega, inače ću poludjeti. To njegovo agresivno, sadističko ponašanje počelo je neopaženo. Svaki put bi činio nešto drugo, nešto što nije ličilo na ono prethodno mučenje. Ali je zato svako slijedeće bilo agresivnije, bliže instiktu smrti, stimulisano nekim spoljnim nadražajima, ljudskog ili životinjskog svojstva. Njegov cilj je bio moje razaranje, povređivanje i poniženje. A zašto? Samo da bi sebe istinski održao. Da bi smanjio vlastiti strah, postajao je svakim danom luđi i opasniji.
favim.com
Jedno veče došao je kući dobro pripit. Bila sam budna i imala osjećaj da će se nešto strašno dogoditi. Moj instikt je postao istančan, osjećala sam napetost. U zraku se širio miris viskija kojim je Marko bazdio. Ugledavši njegov izraz lica, znala sam da je ove večeri u stanju nešto strašno napraviti. U ovih prvih par mjeseci našeg zajedničkog života dovoljno sam ga upoznala da sam mogla osjetiti njegove misli. Sjedio je na malom dvosjedu u kuhinji, obavijen oblakom dima cigarete. ,,Dođi kod mene, dušo’’, pozvao me je. Odmahnula sam glavom. Nisam željela. Prepoznala sam njegov pogled, zatvorila oči i počela zamišljati da sam mrtva. Bio je to predivan osjećaj, biti mrtva daleko od Slavka. Sve je bilo bolje nego stajati ispred njega i gledati u njegovo životinjski izobličeno lice. Kada sam otvorila oči, gledao me je nakrivljene glave. ,,To su mračne misli za jednu lijepu ženu’’, progovorio je. Pomislila sam: On može čitati moje misli! Posmatrao me zainteresovan, ali mu je pogled brzo odlutao na kuhinjsku ladicu. Iz nje je izvadio dugački špicasti oštri noži prišao mi blizu. ,,Skini pidžamu i obuci onaj predivni vjenčani komplet’’, pala je komanda. Bez i jedne izgovorene riječi uradila sam šta je tražio. Nisam više mogla pričati. Moje glasnice su bile suhe, grlo mi se steglo. Čak i da sam htjela dozivati i tražiti pomoć, iz moga stisnutog grla nije izlazio glas. Ugasio je zapaljenu cigaretu o moje rame, oštrim nožem cijepao mi je odjeću u tanke trake, lagano i polako dok su suze lile niz moje obraze. Bila sam u transu, nisam osjećala bol, hladnoću, strah. Željela sam umrijeti.
Bože, ako stvarno postojiš, pomozi mi, sve je u meni vrištalo, ne mogu više.
Autor: Nada Golić
