,,Lelo, u problemu sam.” govorim najboljoj drugarici nakon petog tuuuu iz telefona. Uvijek joj treba pet tuuu da se javi. Svaki put kaže da joj telefon nije bio pri ruci, mada dobar dio mene vjeruje da je plesala uz melodiju zvona.
,,Opet neki fiktivni problem, vjerovatno. Milice, likovi iz knjiga nisu stvarne ličnosti, i ko god da je sad umro, ubijen, ubio se ili izgubio život na bilo koji drugi način, vjerovatno nikad nije ni rođen.”
Razmišljam kako da sažmem u što manje riječi ono što me mori. Glupa Korona. Ne znam postoji li, mada sumnjam da bi se tolike države urotile da pričaju istu stvar, naročito ako uzmemo u obzir da oko mnogo stvari ne mogu da se dogovore.
Bilo kako bilo, ja moram da se pazim. Moja dijagnoza tako kaže. E sad. Ono što je problem je što mi se život vrti u bermudskom trouglu radni sto – dnevni boravak – krevet. Hvala Bogu što postoje video pozivi, inače bih zaboravila kako neki ljudi izgledaju.
Iz kuće skoro pa ne mrdam. Preventivno. Iskreno, strah me je. Moj manjak, da ne kažem nepostojanje, imuniteta me tjera da od kuće radim, studiram i sve ono što sam radila uživo sada radim virtuelno Preventivno. U početku je bilo teško, ali sad je skroz okej. Imam idealan izgovor da se ne družim sa ljudima koji su mi skakali po živcima, da ne provodim vrijeme na mjestima koja mi nisu bila prijatna, da ne slušam razgovore o temama koje su mi zanimljive koliko i seksualna disfunkcija malajskog komarca u pubertetu i da ne moram da pristojno klimam glavom kad se povede diskusija o ovom ili onom. Zato mi je super. Čuvam se od suvišnih ljudi, priča i informacija tako što se čuvam od Korone. Preventivno.
,,Halo, halo! Milice! Jesi li još na vezi?!”
,,Jesam, izvini, telefon mi je iskliznuo. Dakle, moj problem. Paaa, upravo se samoinicijativno riješio. Kako si ti?”
Lela uzdiše.
,,Ma joj, zvala me ova jedna da se vidimo. Tako mi se ne ide, a ne znam šta da joj kažem.”
,,Reci da ne možeš zbog Korone. Preventivno.”
Autor: Milica Galić
