U snu sam vidio Mikelanđela. Oslikavao je strop mog stana, te neuredne zidove koje su moj stari, pijani tetak i njegov jednako pijani najbolji drug Kemo sagradili dvije hiljadite, dok sam još bio klinjo koji se divio njihovim vještinama. Mikelanđelo je onako ukapan stajao na klimavim stepenicama i dovršavao posljednji komad u ćošku iznad balkonskih vrata.
Oči mi se prvo uhvatiše za sliku dječaka koji drhti sakriven u kadi trošne kuće u Hrasnici. Oko dječaka se raspadaju keramičke pločice, sipa prašina, iz probušenog bojlera po njemu udara mlaz vode a komadi stakla koji su se sasuli sa prozora poput stupica pod rukama čekaju na bilo kakav pokret pa da se zariju u njegove prste i proliju prvu krv. Geleri udaraju u zid, meci se rasipaju, poneka bomba eksplodira u daljini a u zatišju između dvije eksplozije, čuje se jecaj žene koja puže ka kupatilu nakon što je starijeg sina uspješno sakrila u podrum. Dječak rukama pokriva uši, zarije glavu između koljena i moli se da vriska u njegovoj glavi prestane. Usna mi drhti, pogled kliže na sliku dječaka koji se kroz ulicu Ruđera Boškovića prtinom snijega vraća kući. Na leđima mu ruksak dovoljno težak da ne bi mogo ustati ako bi kojim slučajem pao, a pred njim na utabanoj stazi desetak pasa lutalica. Dječakove suze lede niz obraze, psi bez milosti jure ka njemu a Mikelanđelo, kao da je znao koji se strahovi ne mogu preživjeti, zamrlja par sati sjećanja i naslika dječaka pred vratima kuće, izbezumljenog, crnih očiju i lica, naslika njegovu baku koja mu daje vodu preko mašica, naslika uplakanu majku koja ga pita gdje mu je otac, zašto se sam vratio kući a dječak ćuti, ni riječ da izusti, samo gleda kroz te dvije žene, kroz zidove, nazad na sniježnu prtinu i iskežene zube krvoločnih kerova. Vještim pokretima kista naslikao je oca, majku, brata i dječaka, na ulici, bez ijedne torbe, bez novca ili puta kojim mogu krenuti. Uhvatio je strah u majčinim očima, radoznalost jednog dječaka i zbunjenost drugog, uhvatio je i koktel osjećanja kojeg je poput žuči gutao otac, talase straha, bespomoćnost, metre bora preko njegovog lica ali i inat, vjeru da je s razlogom živ i da je sve dobro dok imamo nas.
Mikelanđelo nije preskočio ni godine strahovanja, očevu opsjednutost duhanom i alkoholom, polupane tanjure, flaše bačene o zid i nikad prežaljena dva sahranjena brata. Očeve smeđe oči na tom zidu bjehu crne, ruke krvave od osamnaest radnih sati, srce naseljeno jedino njegovom porodicom i veliko poput sarajevske katedrale, snovi mrtvi pod teškim čizmama, dom spaljen a tuđi zidovi hladni. Pored oca naslikane su dječakove patike dobijene od humanitarne, one ljubičaste, na lijepljenje, njegova prva fotografija ispred tetkine kuće, ljut i namrgođen stoji pred vratima i takav ostaje čitav svoj život.
Nije Mikelanđelo zaboravio naslikati ni krevet na infektivnoj klinici, onaj isti u kojem je stari ostavio dječaka kad su mu rekli da je možda kraj, da se samo čeka vijest stručnjaka iz Slovenije, onaj krevet kraj kojeg je on prvi put u životu zaplakao a dječak grebao kožu pokušavajući da skine taj odvratni osip, u groznici galamio na zid, potrgao Zapis iz mrtvog doma, povraćao a onda spavao četiri dana pa se probudio zdrav kao da ništa nije bilo – a stari drugi put u životu zaplakao. Ta je slika zauzela pola plafona a dječak u njoj izdužio kičmu, raširio prsa i ramena, pustio bradu i naoružan stao poput vojnika pred svoju porodicu.
Iznad balkonskih vrata su neprospavane noći, cigarete, osamljeničke klupe na kojima dječak koji je tu već uveliko momak, sabira tragove prošlosti i pokušava da usmjeri jedra u pravom smjeru, sagradi nešto što neće biti krhko kao što je on. Tu su njegove prve ljubavi, žene koje su htjele mnogo a dobile mrvice, nešto malo ljubavi natopljene gorčinom, mlad život kojem je falilo vedrine, novca, i vjere u bilo šta osim smrti. Tu je svaka od njih, naslikana tik uz onu rupu na plafonu koju je pijani Kemo napravio kad su ga merdevine zanijele pa poslije nije imao kad da ispravi, a ni čime pošto je potrošio svu smjesu a novca nije bilo da se uzme još. Tu su, sjede u krug jedna spram druge i diskutuju, porede bilješke, traže nešto a ne čujem šta, čujem samo šapate i skriveni osmijeh, kao da se rugaju a ne rugaju se, ne bi one to, ne meni, ali vrag ga znao sa ženama..?
Vješti slikar nije naslikao smrt mog djeda, nije imao dovoljno crne za takav prizor pa je dio plafona ostavio praznim, u njega stavio dva oka koja bih prepoznao u najcrnjoj noći i samo pomjerio merdevine dalje od tog mjesta. Prešao je na slikanje knjiga, ispisanih stranica, rokovnika, pisama koja nikad nisu poslana, poruka i poziva koji nikad nisu stigli, praznih soba, praznog kreveta, obećanja koja čekaju na neke bolje godine i ćutanja, tako mnogo ćutanja da bi se pred njima galama čitavog Sarajeva zagušila u treptaju.
Posljednja stvar koju je naslikao, stvar zbog koje moja stvarnost ove noći miriše na ludaru, stvar zbog koje na silu pokrećem kapak pokušavajući da trepnem a ne uspjevam – majka, blaženo nasmijana. Nad njenom je glavom pokretima kista vukao crnilo, sluteći bol, sluteći bolest ili nesreću, a ja gledao kako mu drhti ruka i zastaje, okreće pogled prema meni i ispušta kist – ja se budim, mrtav i živ u isto vrijeme, mokar do kože, uzimam telefon i zovem majku, ono zvoni, nikako da podigne slušalicu, pa hodam po sobi, spuštam telefon, navlačim majicu na noge a farmerke na ruke, zastajem, popijem piće, ponovo probam suludo tešku proceduru oblačenja i nekako uspijem pa trčim na taksi, odlazim pred porodičnu kuću i lupam na vrata. Majka zabrinuto otvara, grli mi obraze i prestrašena ne može ni da izusti par slova preko suhih usta. Njen me pogled pita šta se desilo a ja je grlim kao da sam je ukrao od smrti, ne govorim ništa, plačem a ona k’o da razumije, miluje mi kosu i govori „sine, dobro je, neka“… i strah k’o popušta, leđa mi se ispravljaju, teret je lakši, negdje u meni nešto diše, suze rose majčina stopala, moje i njene – pomiješane.
S majkom pijem jutarnju kafu iako nije jutro, njen stari zidni sat pokazuje četiri al’ ona ćuti, ne obraća pažnju na kazaljke ni gust mrak s druge strane prozora. Pristavi nam bosansku, iznese kekse i lokum, zaspe kafeni prah provrelom vodom, pripremi mlijeko, sjede kraj mene i priča mi kako je stari u snu pričao o Veležu. Stan zamirisa na djetinjstvo i meni bi’ toplo. Sad sam sretan tu, tako.
Piše: Adis Ahmethodžić ◊ Izvor fotografije: pinterest.com
