Sedim sama na zgarištu snova i,
sklupčana kao uplašeno dete,
gledam pepeo svojih želja.
Hoću da skočim,
da viknem,
da vrisnem –
Gledajte, ljudi!
Ovo je moje zgarište,
ovo su moji snovi,
ovo su moje želje,
ovo je moja duša
što je sagorela u pepeo i prah…!
A ipak, ne mogu.
Izdalo me telo,
zamukao glas u grlu.
I puštam kišu da spere mi krv,
i pokrivam rane nagorelim dronjcima
da ne vide ih dušmani, ni znanci.
Neka misle,
nek veruju,
nek vide –
da sam iz plamena izašla ista,
ista kao onda
kad sam u njega ušla.
Izvor fotografije: pexels.com
Dijana Jelenkov po struci je profesor srpskog jezika i književnosti. U stvarnom životu oprobala se kao nastavnik, novinar, pisac, lektor, prevodilac, recenzent, kreativac. Još uvek nije sigurna šta je od svega toga (najviše) ona. Voli uvrnute knjige, tople čajeve, čokoladu i nebo u svim njihovim varijantama. Teško joj je da poveruje koliko ima godina.