Plamena pesma

Sedim sama na zgarištu snova i,
sklupčana kao uplašeno dete,
gledam pepeo svojih želja.
Hoću da skočim,
da viknem,
da vrisnem –

Gledajte, ljudi!
Ovo je moje zgarište,
ovo su moji snovi,
ovo su moje želje,
ovo je moja duša
što je sagorela u pepeo i prah…!

A ipak, ne mogu.
Izdalo me telo,
zamukao glas u grlu.
I puštam kišu da spere mi krv,
i pokrivam rane nagorelim dronjcima
da ne vide ih dušmani, ni znanci.

Neka misle,
nek veruju,
nek vide –
da sam iz plamena izašla ista,
ista kao onda
kad sam u njega ušla.


Izvor fotografije: pexels.com