Odjeven u rimu pjesmu činim
Toplog uvoda u prvoj četvrtini – kao na porođaju
Ugodnog zapleta, ne otkrivajuć svoje kombinacije
Držeći kaos u raspletu i
Miran san; rekvijem na samom kraju
Pjesma umotana u svilenu distorziju
Kameniti ogrtač jeke
Misteriozni akord i
Napukao glas nekadašnjih šamana
Šaljem se u duboku autocestu
U okviru starog radija
Dosta mi je ljudi bez lica
Ljudi bez očiju koji su svojstveno slijepi
Uvjereni da znaju pravi put.
Dosta mi je cura koje zovu muškarce
Kojima su prethodno slomile srce
Na ispovijed iznad šalice šarene kave.
Dosta mi je svih mišića koji su potrebni
Da zaboravim sve ono
Što ne mogu preživjeti glumeći osmijeh.
Svih uličnih pasa, ušmrkanih
Pijanih i prljavih koji su uvjereni da
Zmajski urlici koje čuju svake noći
Prije no što sklope oči uistinu postoje.
Dosta mi je konobara koji uporno i mrsko podvaljuju piće
Samo kako bi začuli moje glasne, isparano-pijane krikove boli.
Dosta podređenih i nadređenih i nadležnih marioneta
Spremnih ginuti za izjavu da je važno u kojim su bojama
Odjenuti trupovi ionako nevažne gomile pijuna.
Kožom ovog planeta gazili su mnogi
Bilo je dovoljno ljutitih prolaznika
Ovisnika o seksu, beznadnih pozitivaca
Životinjskih klinaca, preglasnih svetaca
Užarenih domoljuba, vjetrom nošenih romantičara
Nijemih pjevača.
Dosta mi je proroka koji će stvoriti budućnost
A ne znaju zapamtiti omiljeni komad ženine odjeće
Ili kćerkin omiljeni bend.
Dosta.
Pretočio sam se u pjesmu.
Možda me i slušaju ljudine
Sigurne u svojim prljavim gradinama
Kamiondžije sa velikim nosevima i ubojitim navikama
Perverznjaci u najvećem mraku parkirani iza visokih uspavanih zgrada
Gurajuć ruke ispod ljetnih haljina svojih odabranica
Usamljene majke nakon pijanih izlazaka i prevelikih očekivanja
Poslovnjaci na putu do kafića
Dječaci slomljenog srca i
Cure koje pokušavaju naći slobodu
U beskonačnosti slijepih ulica
Dječaci uspavanih misli punjeni kanabinoidima
Žene u tijelu djevojaka
Glazbenici zarobljeni u vlastitim nadama praznih novčanika
Gladni u potrazi za okusom
Hipsteri sa velikim glavama i jednosmjernim filozofijama
Pretili kuhari sa rukama izgrebanim kemikalijama
(jer nitko drugi neće oprati suđe nakon velike svečane ljudske gozbe)
Obiteljski ljudi sa krvničkim rukama
Trkači kojima vrijeme bježi u koraku
Samoprozvani borci koji se hrane pobjedom u osveti
Ne znajuć da je potreba za osvetom najgori oblik gubitka
Ljubitelji životinja koji su prestali vjerovati ljudima pa danima ne izlaze iz stana i
Ljubitelji ljudi koji vjeruju u nepromišljeno i prazno
Ravnodušni producenti koji zauzvrat traže malo iskorijenjenog jazza
Očajne kućanice u preljubničkim pojasevima svemira
Dosadnjikavi ravnozemljaši koji će vam sa sigurnošću potvrditi
Da je Zemlja ravna ploha i da teorije zavjere poništavaju teoriju dosadašnjeg života
U okviru starog radija, poput svake druge pjesme, vrtim se u krug
Krug je siguran i vječan, nikad ne završava
Odjevenog u stih još uvijek – ne razumiju
Autor: Emanuel Mancho Srpak
