Pokidala sam pero.
Prolila tintu po perzijskom ćilimu.
Zgužvala papir i bacila u vatru.
Izbrisala sam folder.
Isključila laptop.
Čemu i kome da pišem?
O čemu i o kome da pišem?
Ko će da me čita i voli?
Nisam ja od onih koji žive zarad slave.
Niti se moje pjesme čitaju markizi.
Nisam ja blogerka.
Niti ona pjesnikinja kojoj je flaša piva metafora.
Ne mogu, jer mi ne da duša ni ruka,
da skrnavim poeziju i da pet prostih rečenica stihom nazivam.
I ovo što čitate nije pjesma.
Ovdje nema nijednog katrena niti distiha.
Nema parabole niti anafore.
Nema ni ekspresije ni pjesničke slike.
Ovo su rečenice, izjavne
telegrafski odštampane.
Moje javno pismo,
umjesto programske pjesme
u kojoj bih da pišem o tome kako poeziju skrnavite
I olako se pjesnicima nazivate.
Ali ni to vam ne bi natjeralo stid u obraze!
Zato ćete i dalje da pišete gluposti i pametujete
(Guskama koje vas čitaju i apaludiraju vam
hipnotisanih pogleda, bez znajnja i dara)
Kako je vaš stil kao kod Bukovskog.
(Čijih ste par pjesama pročitali i i vidjeli prek’ fejzbuka)
Znate šta?
Nabijem i njega i vas,
(ovim pismom) na stub srama!
Jer to što pišete nikada nije bila niti će biti poezija!
U potpisu: Larpurlartizam
Autor: Luna Hodžić
