„Danas je utorak, 18. u septembru 2017. godine. I iako je osamdesetih godina prošlog stoljeća ovaj broj godine zvučao tako dalek i iako je filmska industrija nas pripremala na apokalipsu, svijet prepun naučne fantastike, ništa od toga se nije desilo, osim što polako nestaje emocija. Zato i nisi rođena! Još uvijek ljudi izgledaju isto kao i onda kada je tvoja majka rođena i bila dijete, još uvijek životinje izgledaju kao i onda i još uvijek postoje ljudi koji ne znaju da čitaju i pišu i oni koji žive daleko od civilizacije (možda im je i bolje). Jedina naučna dostignuća jesu društvene mreže i pametni telefoni zbog kojih će i da izumre sve. Ne volim da pišem pisma jer to znači da mi je taj neko kome pišem daleko i nije pored mene. Tako me i ovo rastužilo ali moram ti reći zašto nisi rođena (još uvijek).
Zato jer ti treba da nam se desiš, planirano ali istovremeno i neplanirano.
Kome? Nama. Meni i onome kojeg još uvijek nisam srela. Nekome ko će da ima oči koje bih tebi poželjela i onome koji neće da ubije emocije, ni u sebi ni u meni. Pričam ti o ljubavi. Iz ljubavi treba da se rodiš, jer samo tako ćeš ljubav da budeš. Ne greška, ne inat, ne reda radi, ne zbog toga što neko to drugi želi… iz ljubavi dvoje ljudi treba da se rodi novi život. Još uvijek nisam pronašla ljubav koja bi mogla da me zagrli i iznjedri čudo u tvom obliku. Ali tragam. Kunem ti se da radim to i danas. Ne marim za ratove i mržnju među ljudima, već zamišljam kako bih ti neki drugi svijet pokazala i učila te da jedino u takvom preživiš i živiš.
Zato ću da te sakrijem i u trbuhu. Za tebe neće niko znati osim onih kojima će moja sreća da bude važna. Neću stavljati slike velikog stomaka na instagram i fejzbuk. Nije to lijepo. Znaš zašto? Zbog žena koje čeznu za tim, a to ne mogu da imaju. Zato ćeš na tom velikom stomaku, u kojem ćeš da budeš skrivena, jedino da osjetiš dlanove dobroćudnih bića, onih kojima će biti želja da te na taj način osjete. A na dan kada dođeš nećemo praviti nikakve ceremonije, jer nije li to teško putovanje nakon kojeg ćeš jedino željeti da odmoriš. I prvi zubi i koraci i izgovorene riječi, sve ćemo da ti zabilježimo kamerom i spremimo u veliku kartonsku kutiju koju ćeš da otvaraš kada poželiš da te na ovaj svijet donio neko drugi, roda ili neka druga životinja, kada ti budemo određivali pravila izlazaka i govorili koliko život zna biti težak i budeš ljuta na nas. Ne, ni od toga nećemo praviti predstavu za prijatelje na fejzbuku. Jer i to može nekoga da zaboli. Ne zlonamjerno ali bude nekada nekim majkama teško što i njihovo dijete nije zdravo rođeno. Zašto da nekome našom srećom nesvjesno nanosimo bol. Nećemo. I rođendane ćemo da slavimo sa šarenim kapama na glavama i balonima, u vrtu sa djecom iz komšiluka. Imat ćeš djetinjstvo samo za sebe a ne za ljude na društvenim mrežama. Bar ću toliko da ti dam i da te sačuvam od ubica emocija.
Ako se ikada rodiš pokušat ćemo da te spasimo od ovog u šta se svijet polako pretvara. Ako se ikada rodiš to će značiti da imaš od koga da učiš o ljubavi i o tome kako i u surovom životu možeš ostati svoj i pronaći još jedno koje tako misli i osjeća.
A ako se nikada ne rodiš, mislit ću da je možda ipak tako bolje i da sam te spasila od života u kojem bi i ti, kao i ja, bezbroj puta bila povrijeđena…
Ako se nikada ne rodiš, neću biti tužna jer si u mojim snovima živjela divnije od nekih stvarnih života.“
Autor: Luna Hodžić
