hej stranče, kažeš
izvini što ti pišem
ili
izvini što nisam
pisala ranije
jedno od to dvoje
ovisno koliko si sretan.
kažeš da nije onako kako si očekivala
puno radiš
spavaš
i tek tu i tamo stigneš
neke doručke ili šetnje
elizejskim poljanama.
bude hladno
pa nosiš one šalove
u svim bojama
ovog svijeta.
nećeš to reći ali
primijetiš
kako se okreću za tobom
i krošnje drveća
i proljetni vjetrovi.
Pisala si o poslu
o stanu sa pogledom na
slavoluk pobjede
i svim ulicama
kućama
i stepenicama što vode
do Montmartrea.
kuneš se kako bih poludio
kad bih ga vidio
u noći
i da bih poželio da sa njegove kupole
viknem ej, svijete
napokon sam se popeo
na sve tvoje krovove.
pila si kafu
u popločanoj ulici
restoran Le Consulat
ili nešto slično
preko puta je stajao svirac
sa violinom
i jednom od onih
pariških melodija
uz koje bih ti
ponovo se kuneš
pisao pjesme
o nostalgiji za Sarajevom jer
nema mjesta na kugli zemaljskoj
Sa kojeg se njemu
ne bih vratio.
ne fali ti mnogo
samo dva sata viška
da ponovo počneš slikati
i poznat glas
u gomili Francuza
koji će te povući za rukav
i reći
Ej
hajde da pričamo
o labirintima
ajde da slušamo Laufer
hvata se prašina
po svim tim pločama
a svaka je, eto
pjevala o tebi.
ej
rekla bi
nema grada na svijetu
ni ulice
u kojoj me ne čekaju
tvoji koraci
i uspomene
koje smo prosipali kada smo njima
hodali sretni
ej
rekao bih
jebe mi se za svijet i pravila
pogužvaj sva pisma
spali tintu i pera
spakuj kofer i dođi mi
spakovat ću kofer i doći ću
ajde da svijetom
lutamo zajedno
a ćuti se i ono
što bi se
moralo reći jer
toliko je stvarnih
i još toliko nevidljivih
granica
među nama.
Autor: Adis Ahmethodžić ◊ Izvor fotografije: inspirelle.com
