Dragi Nikola,
došlo je, konačno, vrijeme da se rastanemo. Bilo mi je lijepo ovih, koliko? deset godina, koji mjesec gore dole.
Znaš, stvorila sam te kao petnaestogodišnjakinja. Tad si bio sve ono što je u očima jedne petnaestogodišnjakinje bilo idealno. Stvorila sam te da budeš glavni lik priče koju sam pisala, međutim, od te priče sam odustala. Stvorila sam te kao najboljeg prijatelja protagonistkinje-mene, kao Sanču Pansu mom Don Kihotu, kao Malog Princa mom pilotu. Stvorila sam te nekoliko godina starijeg od sebe, da ti dam ulogu najboljeg prijatelja, ortaka, čuvara tajni, bezmalo brata.
Uz tebe sam odrastala, usudila bih se čak i da kažem da smo zajedno odrastali. Kako su moji životni planovi postajali jasniji, ti si tako postajao sve odgovorniji. I prošlo je deset godina, iz moje olovke izašlo bezbroj priča, a do sad nijedna nije bila tvoja. Evo sad, cijela zbirka će biti o tebi, meni, našem prijateljstvu koje nakon deset godina i dalje traje…
Žao mi je što moram da ti kažem, ali ovdje se rastajemo. Budi srećan u pričama koje sam ti namijenila, i ko zna, možda te nekad opet potražim kad ostarim.
Znam da te nema, da nikad nisi bio stvaran, ali meni niko stvarniji od tebe nije bio.
Nedostajaćeš mi.
S ljubavlju,
Milica.
Autor: Milica Galić
favim.com
