jutro nas zatiče u brojanju blagoslova
i srećnom neznanju zašto smo i kako
zaspali u svijet vajan od smjelosti.
kroz zavjese u sobi po njenim tabanima
kapa subota bojena u jesen
i zaglavljena igla na gramafon ploči
i crna košulja u uglu sobe
i škripavi pod i promukli glas
i kože i jastuk i polovan krevet
sve me to pomalo podsjeća na bol
za koju još ne znam
odakle dolazi.
njena mladost snove drži taocima
jutro pod plahtama
postaje stvar prošlosti.
nepomičnost tog trenutka čini me
strahovito tužnim.
Autor: Adis Ahmethodžić ◊ Izvor fotografije: pinterest.com
