Ne volim jutarnje smjene nedjeljom. Čim otvorim lokal, ulaze – oni. Oni koji su jučer bili na koncertu, tulumu, spoju pa dođu spustiti noćni val na isti način. Sa žaljenjem zure u moju konobarsku opravu, ispucale vene na nogama, zadrže pogled na izrasloj bradavici na kapku I zadovoljni su što nisu ja. Do malo prije su špicirali na svoju mladost, a prizor na moju zaglavljenost u opsluživanju banalnih jela I neukusnih napitaka osnažuje ih u uvjerenju da se moj slučaj njima ne može dogoditi. Niz sam godina bila ogorčena tim neizrečenim prijezirom, podsmjesima, dobacivanjima, no od toliko ponovljenih istih dana, mogla sam to prihvatiti ili poludjeti. A poludjeti je suviše lako.
– Dobro jutro, izvolite?
Ljubavni par, po procjeni svježa, šest do osam satna romansa; mrlje trave na njezinoj bijeloj haljini nisu još sasvim potamnjele a niti one na njegovim koljenima.
– Dva sendviča i dvije crne kave. – preuzima on.
Pravim se da u blokić zapisujem narudžbu, no zapravo nacrtam penis sa dva sićušna jajca. Zahvalim s razvučenim osmijehom i vratim se za pultom. Iz hladnjaka izvlačim dva ustajala peciva, prepolovim ih i polegnem smiješnu količinu sira i šunke. Na jednu polovicu bogato pljunem. Oni se gledaju, smijulje, misle da šapuću. Dušo – mili, lutko – dragi, možemo ovo – možemo ono, danas – sutra… zauvijek.
– Izvolite.
S pladnja spuštam najprije tanjure, potom kave. Ne zahvaljuju. Stavljam pladanj ispod pazuha a slobodnom rukom dodirujem bradavicu na kapku. Dodatno se pogrbim za bolji dojam.
– Mogu li još kako pomoći? – kažem željna iskamčiti zahvalu.
– Sve u redu – otpili me on.
– Uživajte u jelu – inzistiram.
– Hvala – ispusti ona.
Odlazim do dovoljno udaljenog stola kako bi djelovalo da im prepuštam potpunu privatnost I pred sobom rasprostrem novine. Umro je John Wayne. Ne jedu, ne piju. Gledaju se poput teladi. On joj podilazi, ona spominje potpunu horoskopsku kompatibilnost. Iznenada vikne da joj donesem novine.
– Umro je John Wayne. – kažem ne ispuštajući ih iz ruke.
– Oh. – ne zna što bi rekla pa nastavi – Samo mi treba stranica s horoskopom.
– Dopustite mi da pogodim. Vi ste ovan, a on blizanac.
Ona razrogači oči i s nevjericom se nasmije, on i dalje zuri u nju.
– Pa kako ste pogodili?
Ništa nisam pogodila. Predobro znam gdje treba sjesti da bih čula što se za stolom govori. Akustika polukruga.
– To je tako očito. Sam Svemir vas je spojio! Već na ulasku je bilo razvidno da je u pitanju viša sila! Dopustite da vam pročitam današnji horoskop.
On sad jedva čeka da me se riješi, no ona je zabavljena mojim podilaženjem i nasmiješi mi se u znak odobrenja. Listam lickajući kažiprst pri svakom okretanju stranice i to činim nepodnošljivo polako.
– Znate, zaboravila sam naočale danas. – pravdam se – Evo vidite, umro je John Wayne. Lupnem noktima po njegovoj slici
– Imao je tri sina i četiri kćerke – nastavljam telegrafski čitajući članak i dalje se nametnem čitati monotonim tonom njegovu filmografiju. Čak je i meni bilo dosadno.
Oboje su sad u nedoumici, ne znaju kako me otjerati.
– Može još dvije kave? – prekine me on.
Preklopim novine i načas dodirnem bradavicu. Sporo uzimam prazne šalice i tromo se uputim prema šanku. Na pola puta vikne za mnom da su se predomislili. Lukavo. Zauzimam stratešku poziciju i prisluškujem. Standardno sam luda i pomaknuta, ali to je zato što sam ružna i nitko mi ne pruža ljubav. Toliko sam puta to čula da nisam mogla suspregnuti smijeh. Pomaknuta, s problemima, jadna… nema iznenađenja. Zato im olako pružim povod da izraze svoje misli. Postaju suučesnici, brže se zbliže i sigurno im uštedim nekoliko nepotrebnih spojeva.
On podiže ruku.
– Neka bude na račun kuće, golupčići.
– Molim vas, nema potrebe – inzistira.
– No dobro, moram priznati da posao ionako ne ide. Sto dinara.
To je otprilike peterostruko više od redovne cijene. Proturi ruku po dubokim džepovima I znojeći se, nekako uspije, u hrpi sitniša, nagrabiti devedeset.
– U redu je – kažem pomalo prijekorno.
staju se i krenu prema vratima, pratim ih u stopu. Na pragu, on se ne usudi ispustiti vrata da mi ne bi zalupila pred nosom.
– Pa… hvala, sigurno ćemo opet svratiti.
– Vjerujem da nećete, Tom.
On raširi oči i detaljnije promotri ne bi li dozvao ma kakvo sjećanje koje bi mu ukazalo zašto znam njegovo ime.
– K-kako…tko.. teta Ana?
– Teta Ana, tako je.
– Bio sam…
– Govno.
– I šta ćeš mi ti, jadnice? Izvrijeđati me? Ma daj, gubi mi se s očiju, kravetino!
On krene prema svom autu, dok se njezina vizija o princu raspada. Nezainteresirano sam ga upucala u leđa i potom uperila pištolj u njezin vrisak.
– Prestani ili ću i tebe ubiti.
Ona preklinje, moli, obećava.
– Kad su zadnji put imala mjesečnicu?
– M-m-molim?
– Odgovori!
– Prije dva tjedna.
Ispucam u nju dva metka. Neću propustiti priliku spriječiti mogućnost izdanka tog gada. Kao što mi je on prije nekoliko života, tad u osmom mjesecu trudnoće, otrovao hranu s opravdanjem da bi mu bilo teško dijeliti me.
Autor: Sanela Pliško
fashionsoundtrack.co.uk
