Dani su prolazili. Boja njegovog glasa je odavno nestala iz njenih misli, osjećaj topline koji su stvarali njegovi dlanovi na njenom licu je polako blijedio u pamćenju, a mirisni oblak njegovog parfema je odavno ispario. Mjeseci su već prošli i nedostajanje je samo raslo. Pa ipak, dana do ponovnog viđenja je bilo sve manje.
I odbrojavala ih je. Precrtavala na kalendaru crvenom bojom. Radovala se susretu i strahovala od njega. Dani su prolazili. Sedam. Šest. Pet. Šta ako ne budem znala da ga zagrlim onako kako voli? Četiri. Šta ako mu se ne svidi način na koji ga ljubim? Tri. Šta ako je za ovo vrijeme zaboravio koliko ga volim? Dva. Šta ako je shvatio da ja nisam ta? Jedan. Šta ako mu se ne svidim pa odglumi da me ne poznaje? Nula. Čekala ga je na Aerodromu. Sjedila je na klupi i čekala. Vrijeme je usporilo. Zašto je morala da dođe toliko ranije? Zašto nije odlučila da zakasni, pa da on nju čeka? Vrijeme je usporilo još više, a ona je postajala sve nestrpljivija.
U tom trenutku, osjetila je kako joj nečiji dlanovi prekrivaju oči i čula poznati glas kako šapuće: ,,Pogodi ko je!”
Autor: Milica Galić ◊ Izvor fotografije: favim.com
